Sadina je već tri puta vraćena s KCUS-a jer nema lijekova: Nikoga nije briga kako se osjećam
"Nakon što sam samoinicijativno po ko zna koji put otišla ginekologu, rečeno mi je da imam nešto na jajniku. Otišla sam na GAK da mi urade dijagnostičku laparaskopiju, a probudila sam se operisana. Tokom pregleda su našli tumore na desnom i lijevom jajniku. PET-CT je pokazao metastatsku bolest skeleta na trupovima kralježaka, ali nisu mogli pronaći primarni tumor", priča Sadina za Klix.ba.
Iako nijedan nalaz nije pokazivao tumor na dojkama, preporučena joj je totalna mastektomija. Tek nakon mastektomije koju je imala 1. decembra 2015. godine i patohistološkog nalaza ustanovili su da je primarni tumor bio na dojkama, sa metastazama na jajnicima, kostima i limfnim žlijezdama. Prisjeća se prvobitnog šoka, traume, hemoterapija, opadanja kose, obrva i psihičke nestabilnosti.
"Nakon saznanja sedam dana nisam mogla pričati od šoka. Doktorica mi je saopštila da imam tumore na dojkama dok je putem telefona pokušavala dogovoriti doručak. Strašno je kako saopštavaju takve vijesti. Majka mi je doživjela nervni slom, morala sam je udaljiti od sebe. Samo suprug, kćerka i tetka su brinuli o meni, morala sam se okružiti pozitivnom energijom i ljudima. Nikoga nije briga kako se duševno osjećam, a boli, boli puno. Za nas je nužna i pomoć psihologa, a nemamo je", kaže naša sagovornica.
Tokom liječenja ova 42-godišnjakinja je tri puta vraćana s Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu jer nije bilo lijekova. Šamar bh. realnosti dobila je već na prvoj terapiji kada je trebala primiti lijek za kosti Zometu.
"Jedna ampula košta 800 KM. Suprug ga je našao u Kaknju, refundirali su novac nakon mjesec i po dana. Niko se ne pita imamo li novca, kako će neko živjeti dok ga refundiraju, a imate kredit, potrebna su vam sredstva za odlazak na kliniku, za posebnu hranu, za jačanje imuniteta. Samo za parking smo do sada potrošili 1.000 KM, a za imunitet mi je preporučen lijek koji košta 120 KM mjesečno. Prošli mjesec nisu imali Tamoxifen, ali sam imala sreće pa sam dobila dvije kutije koje je jedna pacijentica vratila", ističe Sadina.
Ovog mjeseca je bila naručena da primi hormonsku injekciju Leuprorelin. Iako su niske temprature šok za metastazu, Sadini je nakon višesatnog čekanja na KCUS-u rečeno da je uzalud došla.
"Injekciju sam trebala primiti prošli petak, a primila sam je jučer. Ne bih je ni sada dobila da nismo povukli veze da primim lijek čim dođe. Ove godine sam bila kod sestre u Njemačkoj i htjela sam ostati sedam dana duže. Muž je otišao na KCUS da pita je li problem da lijek primim po povratku, a rečeno mu je da je najbolje da primim injekciju tačno na dan kad sam naručena. I ja sam se, naravno, vratila da bih je primila. Sada kad ga nije bilo, ljekar je rekao da nije problem što sedam dana kasnim s terapijom", navodi naša sagovornica.
Saznanje da nema lijeka koji joj je neophodan, za Sadinu svaki put znači pakao.
"Padnem u teško psihičko stanje, imam noćne more, sanjam da mi pucaju kosti, da mi se duša odvaja od tijela, da umirem", priča nam.
Sadini su izvađena 24 limfna čvora, zračenje je iza nje i trenutno prima terapiju kako se metastaze na skeletu ne bi proširile. Iako je sedam mjeseci bila podvrgnuta najjačoj hemoterapiji, ispostavilo se da je ista najmanje djelovala na tumor i da je umjesto nje trebala biti propisana hormonska terapija. Do kraja mjeseca može barem djelimično odahnuti jer je primila terapiju, a svaki naredni za nju je neizvjestan jer ne zna hoće li imati sreće da primi lijek, a nečije zdravlje ne bi trebalo ovisiti o sreći i tenderima.
