BiH
105

Salih Mangafić i njegova supruga se bore da očuvaju kovački zanat od izumiranja

Piše: Ž. M.
(Foto: Željko Miličević/Klix.ba)
Kovački zanat nekada je bio jedan od najcjenjenijih zanata u BiH. Bez kovačkih usluga prije stotinjak godina život na selu je bio nezamisliv, no danas je drugačije.

Novo mašinsko doba ukralo je dio tajni i ličnog pečata kovačkom zanatu. Mnogi proizvodi dobili su svojstva konfekcijskog i serijskog, a izgubili dodir umjetničkog i jedinstvenog. Ipak i danas ima onih koji su sačuvali vještinu i maštu kovača-umjetnika.

Jedan od njih je i Salih Mangafić iz Gornjeg Vakufa koji već dugi niz godina njeguje tradiciju kovačkog zanata.

"Tradicija je stara 500 godina i prenosi se iz naraštaja u naraštaj kazao", nam je Salih.

Saliha sa svojom suprugom Eminom zatekli smo na mostarskoj tržnici Vrapčići gdje već skoro 15 godina prodaje svoje kovačke radove.

Zanat je naslijedio od oca, a kuje od 1987. godine. Dok nam pokazuje staru fotografiju svog oca govori: "Moj otac je radio na Tepi u Starom gradu u Mostaru dok se nije razbolio i preminuo, a zatim sam ja počeo kovati. Dvojica moje braće se bave također istim poslom. Izrađuju predmete kao što su sjekira, kosa, pleh za pečenje, peka, mlin za kafu i noževi, a u Gornjem Vakufu imaju svoju radnju gdje to i prodaju".

Kovački posao zahtijeva puno truda i ulaganja.

"Da bi se napravila jedna peka, potreban je čitav dan, za dvije kose također jedan dan. Peka i kosa se ručno iskivaju. Od svih proizvoda najzahtjevnije je napraviti kovani nož, koji 33 puta dođe na ruke dok se iskuje i učlini", kaže naš sagovornik.

On i njegova supruga složni su u tome da njihov zanat izumire jer ga jedino još stariji ljudi njeguju.

"Iz godine u godinu prodaja je sve lošija. Vrlo je loša ekonomska situacija, a naš zanat izumire jer se alat koji pravimo sve manje koristi. Kovački zanat njeguju stariji ljudi. Mladi naraštaji ne želi nastavljati tradiciju'', kazala je Salihova supruga Emina.

Emina pomaže suprugu u kovačnici, a ne libi se ni uzeti čekić u ruke.

"Kad on više ne može kovati od umora, ja uzmem čekić, udarim gdje mi kaže. Ja taj zanat nikad nisam naučila raditi a i previše je težak za žene, mi nemamo djece tako da ovaj zanat poslije nas nema ko naslijediti", govori nam Emina.

I dok će mašinski iskovani predmeti donijeti vlasniku solidan, upotrebljiv čak i estetski sasvim prihvatljiv proizvod, samo u postupku ručnog kovanja rodit će se unikatna djela čudesne ljepote, ukroćene vatrom, čekićem i vještom kovačevom rukom.

Ovakva djela koja prave Salih i Emina naći će se u domovima onih koji drže do umjetničke vrijednosti i jedinstvenosti.