Samostan i župa Guča Gora: Mjesto duboke vjere i mira o kojem su pisali Andrić, Jukić...
Guča Gora kao stanište franjevaca prvi put se spominje početkom 18. stoljeća nakon što je Franjevčki red kuću franjevaca proglasio rezidencijom. U njoj je boravio župnik sa svojim pomoćnicima, a na Badnji dan 1764. godine kuća je izgorjela. Najznačajnija osoba za izgradnju samostana koji danas krasi ovo malo selo je biskup fra Marijan Šunjić, a izgradnju samostana su pomagale sve župe travničkog i zeničkog kraja.
Najveća građevina u Bosni
Samostan je bio najveća građevina u Bosni, a uz svećenike u njemu su boravili i njihovi kandidati koji su stjecali osnovno znanje, dok su stariji studirali teologiju. U samostanu je od 1883. godine bilo sjemenište Bosanske franjevčake provincije, sve do 1900. godine kada je premješteno u Visoko. Oko pola stoljeća poslije, samostan je doživio svoj najtragičniji trenutak.
O Gučoj Gori i franjevačkom samostanu pisali su i nobelovac Ivo Andrić, ali i Ivan Franjo Jukić i sir Arthur Evans koji je kroz ovo mjesto proputovao 1876. godine u vrijeme Bosanskog ustanka.
Nakon borbi partizanskih i njemačkih vojnika, partizani su zapalili samostan i crkvu od čega je ostao samo kostur najvećeg franjevačkog samostana u Bosni. Osim toga, i danas fratri žale za kulturnom baštinom, arhivom, ostavštinom biskupa Šunjića, crkvenim ruhom, oltarima, orguljama i drugim bitnim stvarima.
U godinama poslije, sve se obnovilo, ali u centru samostana koji nema jednog krila i danas stoji statua svetog Franje izrešetana mecima.
Sve veća zainteresovanost turista
U razgovoru za Klix.ba fra Drago Pranješ, gvardijan u Gučoj Gori, je kazao kako u samostanu borave stariji fratri, te da njihova župa obuhvata 860 ljudi koji su ostali u ovom mjestu nakon proteklog rata. Samostan zbog svoje specifičnosti i historije često posjećuju i turisti.
"Samostan je uvijek bio zanimljiv ljudima jer u jednom običnom selu imate ogromnu zgradu. Turiste to iznenađuje i privlači, a u zadnje vrijeme se pojačao interes jer je samostan populariziran zbog obnove i sve je veći broj ljudi koji ga danas posjećuje", kazao je Pranješ te dodao da je posjeta turista najveća od maja do oktobra.
Baš kao i svugdje u protekloj sedmici u Gučoj Gori su obavljene posljednje pripreme za Uskrs koji predstavlja centralnu svetkovinu u kršćanstvu.
"Običaji za Uskrs su različiti, a kod nas je specifično jer u nedjelji muke, koja je poznatija i kao cvjetnica, blagosiva jelica. Mnoštvo ljudi na taj dan dođe u crkvu gdje se blagosivaju masline i slično, ali pošto mi živimo u planinskom kraju, nemamo maslina i palmi, pa dugo godina se blagosivaju grane jele koje se poslije stavljaju na grobove najdražih ili iznad križa u kućama", izjavio je Pranješ te dodao da je neizostavno i šaranje jaja i takmičenje koje se svake godine održava u Vitezu.
Nikome ne smeta ni glas mujezina s munare, a ni crkvena zvona
Pranješ je dodao da je vjera kod vjernika u okolini samostana uvijek bila izraženija i dublja.
"U mjestima gdje postoje samostani vjera je dublja, jer su se ljudi susreli sa više duhovnosti i dimenzije koja je dublja u čovjeku. Ona je oblikovala ljude koji su mekši i širi prema drugima. Guča Gora je mjesto gdje ljudi imaju dobru vjeru i žive dobro, a to je posebno vidljivo u odnosu sa drugima. Komšije su nam muslimani i taj suživot je lijep i u ovoj sredini živi narod koji zna živjeti svoje i vrednovati druge", zaključio je Pranješ.
U samostanu Guča Gora u toku je izgradnja boravišnih prostorija koja bi trebala biti gotova u naredne dvije godine, a u crkvi se po prvi put nakon što su uništene u ratu, montiraju i orgulje koje će odzvanjati prostranom crkvom koja okuplja 860 vjernika. U Gučoj Gori još dugo godina će se čuti i glas mujezina sa munare i zvono sa crkvenog tornja, a ljudi će posjećivati ovo mjesto koje asocira na prizore iz bajki.
Rakitić presadio kosu, turski hirurg mu vratio sjaj i gustoću iz mladih dana
