Seid ef. Smajkić: Ramazani su sačuvali vjeru u Mostaru
Smajkić se u razgovoru za Anadolu Agency (AA) prisjetio blagodati i govorio o ramazanskoj atmosferi tokom socijalizma, u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kad je BiH bila u sastavu nekadašnje SFRJ.
"Dok su Bošnjaci u Mostaru njegovali islamsku kulturu i tradiciju, bili su faktor u ovom gradu. Kasnije im je nametnut samozaborav u kojem su se otuđili i marginalizirali na periferiju društvenih zbivanja“, konstatira ef. Smajkić i dodaje: "Najbolje je to definisao rahmetli Salih Behmen, koji je rijetko govorio, kazavši kako nema većeg poniženja za čovjeka od ismijavanja samoga sebe, svoje kulture, svoje vjere i svog identiteta.“
Smajkić se prisjeća da je u ambijentu stigmatiziranja vjernika tek nekoliko ljudi javno išlo u džamiju. Rijetke džamije su bile otvorene.
"Čovjek koji se približavao džamiji, proglašavan je nekom vrstom 'lude', tako da svako onaj koji bi pokušao da se približi ramazanu, džamiji, vjeri općenito, proglašavan je ludom, kao neko koga se treba kloniti i ne zaslužuje nikakav respekt javnosti“, prisjeća se muftija dodavši da su ljudi pod pritiskom bježali od tradicije i vjere.
Ef. Smajkić je radio na razbijanju takvog mišljenja i oslobađao ljude, makar pojedince, od takve vrste filozofije.
"Kad bih s ahmedijom prolazio kroz čaršiju, ljudi su iz radnji, s ulica, dućana izlazili da se iščuđavaju ko se to osmjelio tako hodati po gradu. Pitali su - otkud hrabrost i odluka da vraća vrijednosti s kojima su oni 'raščistili'“, priča Smajkić.
Partizan i mutevelija Munib Kebo
No, uprkos općem ambijentu koji je vladao u gradu za vrijeme socijalizma, iako je vjeru prakticirao vrlo mali broj ljudi, vladao je potpuni red, sklad i potpuni ugođaj duhovnosti.
"Koncentracija vjerskih aktivnosti bila je u nekoliko džamija. U Karađoz-begovoj džamiji svaki dan učili bi mukabelu, posije ikindije u Lakišića džamiji. Istovremeno, mukabela je učena i u Šarića džamiji. Bila je to zaista atmosfera koja nam je vraćala nadu i optimizam. Jest da su džemat činili uglavnom stariji ljudi, ali osjećaj vjere i ponosa bio je potpun“, priča Smajkić.
Za ramazana u Mostaru bi se aktivirale i druge džamije u kojima se tokom godine nije klanjalo. Mostar je imao tri-četiri džamije koje su radile tokom godine, a tokom ramazana njih deset.
"Tako smo pojačali ukupan ramazanski ambijent, jer je to značilo da se na džamijama pale kandilji, da će poneka pokrivena žena proći mahalom, da će se i na ulici čuti selam“, priča Smajkić.
Prisjetio se i događaja kad je rahmetli Munib Kebo, osvjedočeni partizan, sam otvorio džamiju Derviš-paše Bajezidagića i o njoj se brinuo. Tako je svojim autoritetom i kredibilitetom, koji je stekao u partizanima, sačuvao namjenu ove džamije, jer joj je novi režim bio dodijelio ulogu umjetničkog ateljea.
Islamsku tradiciju lakše su čuvala sela
Zajednički iftari u Mostaru u to vrijeme nisu organizirani i taj običaj bio je potpuno potisnut.
"Kad bi nas neko zovnuo na iftar, bila bi to prava radost, jer se u toj porodičnoj atmosferi mogla osjetiti briga za islam, susresti mlade ljude naših godina. Nije bilo druge prilike da razgovaramo sa našim vršnjacima, jer se nisu mogli javno s nama družiti“, istakao je Smajkić govoreći o položaju imama u vrijeme socijalizma.
No, zaključuje kako su ramazani spasili ideju islama i islam na ovim prostorima.
"Naša sela su pripadala islamskoj tradiciji. Na selima nije bilo ovoliko džamija. Često bi se teravije klanjale po kućama. Svaki naš softa koji bi došao u selo unio bi duh ramazana, duh islamske solidarnosti, brige i čistog osjećaja vjere i optimizma. Islamsku tradiciju je teško bilo oživjeti u gradu. Ipak, tokom ramazana bi vraćali ideju islamskog života i onih zagubljenih vrijednosti“, zaključuje Smajkić dodavši kako je siguran da su ramazani bili presudni momenti da se bošnjaci potpuno ne asimiliraju i prestanu biti to što jesu.
Ramazanska atmosfera u gradovima Hercegovine nakon agresije na BIH (1992.-1995.) ojačala je proporcionalno nacionalnom osvješćenju.
"To sam osjetio kod ljudi koji su prošli kroz koncentracione logore, a koji nisu imali nikakve veze sa islamom. I oni su na isti način tretirani kao i oni koji su vezani za duhovni aktivizam. Sve je to uticalo da u njima brže progovori onaj iskonski osjećaj pripadnosti i našoj vjeri i našoj kulturi“, smatra Smajkić.
Prijetnja od materijalizma
Mišljenja je kako je nakon te epohe u Mostaru porasla zdrava generacija mladih ljudi koji svjesno i slobodno, bez ikakvih ideoloških utjecaja prakticiraju vjeru. Prema njegovom mišljenju, u toj nadolazećoj generaciji Bošnjaci imaju veliki potencijal za očuvanje svih svojih vjerskih, kulturnih i ukupnih civilizacijskih vrijednosti.
"Nama, Bošnjacima, nije imanentno da učimo našu djecu osvetama i likovanjima nad zločinima. Bošnjaci su zdrava i krepka duha i mogu se nositi sa izazovima koji stoje pred njima“, kaže Smajkić.
Nove generacije ne nose teret očuvanja vjerskih vrijednosti, koji je nosila njegova generacija. Međutim, Smajkić ističe kako novoj generaciji koja puni mostarske džamije prijeti drugačiji vid iskušenja.
"Ideje za materijalnom dobiti, položajima i ministarskim ugledom u posljednje vrijeme postaju dominantne tako da dolazimo u poziciju da se pitamo hoće li ljudi na pravi način znati i moći zaštititi sve naše vrijednosti za koje smo se borili i standard kojeg smo izgradili“, naglašava Smajkić.
U ramazanu je i duhovna i fizička snaga
Ovogodišnji ramazan, nakon četiri decenije na funkciji mostarskog muftije Seid ef. Smajkić će prvi put provesti bez protokolarnih obaveza.
"Ramazan je uvijek garancija da ćemo prikupiti i fizičku i duhovnu snagu, da ćemo se moralno pročistiti i uspjeti afirmirati sve naše vrijednosti na pravi način“, kaže Smajkić.
Kaže da će po vlastitom odabiru posjećivati džemate na području Hercegovine, a među prioritetima mu je klanjanje teravih namaza u džamiji u Ljubinju, gdje živi svega desetak Bošnjaka. Džamija u ovom gradiću izgrađena je prošle godine, a ove joj je baš uoči ramazana dograđena munara.
