Ime Zenice prvi put se, prema javnosti poznatim dokumentima, spominje 1436. godine, a kasnije i u seriji dokumenata vezanih za Dubrovačku Republiku.
Sa 330 kuća krajem XVII stoljeća, Zenica je spadala u red bosanskih gradova srednje veličine. Iako ima dosta teorija kako je dobila ime, jedna od njih govori i da je dobila ime po "zjenici oka" koju je odlazeći sa Bobovca pomenula kraljica Katarina jer grad Zenica asocira na zjenicu oka zbog položaja u središtu zeničkog polja.
Zenica je u vrijeme Austrougarske dobila kapitalne objekte, kao što je pruga, rudnik, fabrika papira, željezara, kazneno-popravni zavod, a u tom periodu industrijalizacije krenula je i ekspanzija grada.
Stvaranjem socijalističke Jugoslavije počinje jedan zaista buran period u historiji Zenice. Zenica značajno uvećava svoju površinu, broj stanovnika, urbanu fizionomiju grada, stiće uslove za veliki kulturni, prosvjetni, sportski i društveni razvoj.
Željezara Zenica je i dalje bila glavni simbol grada. U ovom periodu, uslijed brojnih proširenja, postala je jedna od najvećih u Evropi. I ostala preduzeća su napredovala, a otvarana su i brojna druga, od kojih su neka imala veliki ugled i van Jugoslavije.
U poslijeratnom periodu Zenica je bila prepuštena sama sebi. Grad koji je najviše dao u izgradnji države malim, ali sigurnim, koracima u poslijeratnim godinama postao je daleko prepoznatljiv. Infrastrukturno grad sporta, grad gdje se spajaju istok i zapad u pogledu religija, ali i načinu života.
Zenica je danas otvorena za svakoga, ali ponajviše za nove investitore i ulaganja jer težnja da Zeničko-dobojski kanton, ali i Zenica kao administrativni centar, budu i opstanu prepoznatljivi po privredi i poboljšanju životnog standarda za mlade, i danas je prioritet svih.
