Šta su motivi izvještaja o stradanju Srba u Sarajevu: Kad historija postane politika
Objašnjavajući karakter rata u BiH, autori povlače paralelu sa Španskim građanskim ratom od 1936. do 1939. godine.
"Građanski rat bio je rat između političke ideologije demokratije i internacionalizma s jedne strane i ideologije evropskog fašizma sa druge. Španski republikanci borili su se da odbrane pravo na samoopredjeljenje Katalonije i Baksije. Španske fašiste podržali su njemački nacisti i italijanski fašisti, a prećutno britanski i francuski konzervativci", smatraju autori, pa možemo pretpostaviti da bi srpska strana, u toj izvrnutoj stvarnosti, predstavljala republikance.
U nastavku se tvrdi da su Srbi u Sarajevu u toku rata bili u dvostrukoj blokadi, unutrašnjoj i spoljašnjoj.
"Prva blokada, koja je pratila liniju razgraničenja bošnjačkih i srpskih snaga utjecala je na sve stanovnike Sarajeva. Druga, neprobojnija blokada, koju su postavile bošnjačke snage, bila je usmjerena isključivo na građane Sarajeva srpske nacionalnosti", kaže se na početku rezimea.
Također, tvrdi se da humanitarna pomoć nije ravnomjerno dijeljena, na štetu sarajevskih Srba, te po shvatanju autora, bilo bi neprimjereno nazivati Sarajevo opkoljenim gradom.
Autori optužuju Stranku demokratske akcije da je planirala kampanju terora protiv Srba, te da je u tom smislu proveden "Udruženi zločinački poduhvat" koji je obuhvatao sve "bošnjačke" državne institucije.
"SDA je regrutovala i naoružala ključne aktere ove kampanje terora krajem 1991. godine. Bile su to poznate ličnosti iz svijeta srajevskog organizovanog kriminala, kao i osuđenici, silovatelji i narkomani", kaže se u nastavku.
Autori tvrde da je postojalo 211 logora i mjesta zatočenja za Srbe te da je ubijeno 3.000 srpskih civila, a 1.700 teško ranjeno iako ne daju objašnjenje zašto nijedan sud nije potvrdio iznijete podatke.
"Grad Sarajevo okrenuo se protiv svojih srpskih građana, a srpski životi nisu bili važni. Mediji i nevladine organizacije igrali su veliku ulogu u kampanji demonizacije širenja lažnih informacija", kaže se u nastavku te dodaje da su patnje Bošnjaka bile stvarne, ali saosjećanja prema Srbima nije bilo.
Osim toga, naglašava se da su zločini nad Srbima u Sarajevu imali karakter zločina protiv čovječnosti i genocida, ali da zbog prijetnji i pritisaka na sudije i određene svjedoke nikad nisu tako okvalifikovani.
"Srbi su se, kao i svi stanovnici Sarajeva, suočavali sa svakodnevnim poteškoćama: Nabavkom vode, drva za ogrjev i komada plastike za zatvaranje prozora. Ali u mnogim zgradama isključenja struje i telefonske usluge bile su selektivne i ciljale samo stanove u kojima su živjeli Srbi", navodi se u izvještaju.
Detaljno se opisuju neka od ubistava sarajevskih Srba, kao što je ubistvo muzičara Slobodana Samardžića, šest članova porodice Ristović, profesora Milutina Najdanovića, Jagode Janković i Sretena Ninkovića, te ubistva koje su izvršena po nalogu Mušana Topalovića Cace komandanta 10. brdske brigade.
"Između 1992. i 1995. godine 2.090 Srba bilo je nasumično zatvoreno, a pretrpjelo je najteže nasilje u zatvoru isključivo zbog svoje nacionalisti. Ovo je broj registrovanih ljudi, a stvarni broj je sigurno mnogo veći", tvrde autori izvještaja.
Osim toga, autori negiraju zločine srpskih snajperista u opkoljenom Sarajevu, uprkos haškim presudama, te ih prepisuju suprotnoj strani. Za odlazak Srba iz Sarajeva nakon rata tvrde da se desio spontano i jednoglasno jer Srbi "nisu imali drugog izbora".
Također, autori nisu odoljeli negiranju genocida u Srebrenici, umanjujući razmjere zločina na dosta nevješt način. Osim toga, oni tvrde da je jedino stvarno etničko čišćenje tokom rata izvedeno na štetu srpskog stanovništva u Hrvatskoj i na Kosovu.
Nesumnjivo je, da su se zločini nad srpskim civilima u Sarajevu dešavali, međutim, s obzirom na prostor koji je posvećen historijskom prikazu odnosa u BiH, osporavanju etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima, opravdavanju terora provođenog od vojske RS-a, opravdavanju politike srpskog rukovodstva u BiH i nedonošenju suštinski ni jednog novog podatka, čini se da je pisanje izvještaja imalo sasvim druge motive.
