Stanarka "ničije" ruševine u centru Sarajeva: Niko ne zna čija je kuća, do WC-a kroz kišu i snijeg
Jedna od dvije stanarke je Mirjana Basta, Sarajka koja u svojoj vili, kako sarkastično voli reći, živi od 1953. godine. Stanje objekta evidentno je na priloženim fotografijama. Pojedini stanovi su potpuno urušeni dok drugi, kao što je onaj gospođe Basta, još uvijek prkose gravitaciji.
Riječ je o još jednom objektu koji se nalazi na raskrsnici raznih nadležnosti i nenadležnosti, a zbog čega ispaštaju nesretni stanari koji drugog doma nemaju.
Zbog činjenice da je ovaj objekt izgrađen 1850. godine, on ima status "evidentnog dobra baštine", kako ga u zvaničnom dokumentu naziva Zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa KS.
To je uzrok prvog problema koji se očituje u zabrani uništavanja ili mijenjanja bilo kakvom intervencijom bez prethodne saglasnosti spomenute institucije.
Drugi problem je u tome što Basta zapravo ne zna u čijem stanu živi cijeli svoj život. Mirjanin otac je 1955. godine stan u zgradi, koja je tada bila društvena svojina, dobio na korištenje, dok ona posjeduje dokument u kojem je Kantonalni sud odlučio da ona ima "pravo na očevu ostavštinu" koja prema odluci iz 1955. godine uopće nije njegova.
Općina Stari Grad se, opet, na Bastin upit o statusu objekta i stana u potpunosti ograđuje, jer to, kako kažu, nije njihova nadležnost. Još jedna zanimljivost jeste da je Općina vlasnik prostora u prizemlju kuće koji daje u najam.
S druge strane, dva vlasnika određenih prostorija u zgradi uspjeli su izvršiti otkup, dok Basta, i kada bi imala novac, ne može to učiniti.
"Pravnik mi je rekao da su ostali stanovi vlasništvo nekih gazda koje ja nisam nikada vidjela za svojih 60 godina. Dva su stana otkupljena, a podrum je navodno državni, a ja imam papir da je cijela zgrada državna i meni nije jasno kakve se laži motaju oko ove kuće. Da je ovo neka vila ja bih rekla da je to nešto, ali oni ne dozvoljavaju čovjeku da ima normalan krov nad glavnom i da sutra ne moram ići pod most", rekla je Basta u razgovoru za Klix.ba držeći ispred sebe stranice i stranice dokumenata, starih i novih, iz kojih se rađa konfuzija koja ovoj ženi otežava život.
Kuća je danas u teškom stanju, ali i u dokumentima koji datiraju iz sredine 20. vijeka u rubrici opisa objekta stoji riječ "trošna". Toalet i mjesto za tuširanje nalaze se izvan Mirjaninog stana, dok je centralni hodnik između stana i WC-a doslovno pod vedrim nebom što znači da kiša i snijeg dodatno pogoršavaju problem.
"Nemam ni minimalnu količinu sredstava za sanaciju, ali i kada bih imala, ja ovaj stan ne mogu sanirati jer ne znam ko mi treba dati dozvolu? Kuća kao da je pala s neba i niko ne zna čija je i odakle je. Ja mogu tužiti, ali koga da tužim? Ako mi se nešto desi izgleda da ću morati tužiti cijelu državu. Ovo je dno dna ljudske dobrote. Stranci prolaze i snimaju, ja im kažem 'hello' da bi vidjeli gdje ljudi žive danas. Najgore u svemu je što ljudi nemaju merhameta ili dobra u sebi. Lako je dići ruke od svakoga. Ja sam zahvalna Bogu što imam zdravlje, ali dolaze godine. Nogu sam već jednom slomila prilikom odlaska na tavan", objasnila je Basta pokazujući na klimave drvene stepenice.
Ono što je želja nekadašnje radnice fabrike obuće "Sarajevo" jeste upoznavanje sa konačnim pravnim statusom stana i kuće u kojoj živi kako bi mogla znati da li, barem teoretski, sebi može osigurati normalniji život dostojan čovjeka.
