Štefica od Ljubuškog: Ne vjerujem više nikome, najmanje u iluziju da pravda postoji

"Dokument u kojem stoji da je Neđo prijavio ustaški grb na svijeći u crkvi nekoj, ljubuški branitelji su štampali u velikim formatima i lijepili po cijeloj zapadnoj Hercegovini. Organizirali su dva puta demonstracije. Pred kućom bi nam stajao automobil sa zvučnicima iz kojih je tutnjao zloguki Thompsonov glas. Ledila nam se krv u žilama od toga. Samo su oni hodali gradom. Mogao nas je ubiti ko je htio u to vrijeme. Prijetili su nam svi od Zagreba do Ljubuškog. Pljuvali bi na mene dok bi prolazila gradom, nisu nas mnogi htjeli pozdravljati, okretali glavu, zvali telefonima i prijetili, prijetili u komentarima na portalima... Na koncu i fizički sam napadnuta. Za fizički napad sankcionirana je napadačica kaznom tri mjeseca uslovno i da plati 600 KM koje nikad nije platila. Tu presudu je donijela sutkinja Artuković, žena koju čuva policija i danas u Ljubuškom, a koja je bila korektna u toku suđenja. Sve ostalo u toku suđenja za klevete je bilo ponižavajuće. Sutkinja Raspudić mi se smijala u lice i nije ni skrivala svoj animozitet i pristrasnost. Sve sam izgubila i dobila pet rješenja za ovrhu na penziju koje sada oni naplaćuju. Zamislite taj jad, okleveću vas i još to morate platiti i njima i sudu koji je takav kakav je", pita se Štefica Galić.

I na koncu Ustavni sud, bio je ishodište posljednjih nada gospođe Galić.

"Osjećala sam se kao šugav pas u to vrijeme u Ljubuškom, izopćena i prezrena. Prijetnje su stizale neprestano, nisam danima izlazila iz kuće, djeca bi izašla i odmah se vraćala, uvijek je neko od nas plakao. Bili smo u šoku. Ja bih pošla kupiti kruh, neko bi me pljuno i vratila bih se ne kupivši ga. Rijetki prijatelji su mi dolazili u kuću. Rijetki se javljali. Neki su me i podržavali, tajno. Svi koji su vidjeli film, rekli su da nema u njemu ništa sporno, naprotiv, bilo je i gore, govorili bi. Ali bi govorili 'što ne šutiš, što ti govoriš, nek drugi govore šta hoće, ti si naša, ti ne smiješ govoriti, ne talasaj, ubit će te", prisjeća se.

Osjećala sam se kao progonjena zvijer

Kaže kako je stalno sam išla u policiju i prijavljivala neke prijetnje ili tražila zaštitu.

"Iz cyber policije iz Sarajeva sam imala neslužbenu informaciju da su IP adrese nekih prijetnji također bili iz PS Ljubuški, a ja sam njima išla da me zaštite. Prijetili su mom kolegi iz ureda komesara Galića iz policije u Ljubuškom, a sve informacije bi odmah bile na portalima. Čak i tablete koje sam pila zbog stresa bile su prije na internetu objavljene nego bi stigle kao nalaz u sud. Osjećala sam se kao progonjena zvijer. O posljedicama svega toga i dijagnozama da vam ne pričam... Ja i djeca smo prošli pakao, gori nego tokom rata. Odselili smo se iz Ljubuškog i zatvorili našu kuću tamo. Ni danas ne mogu vjerovati da nam se sve to dogodilo", govori na rubu suza.

Ocijenjeno je da su tekstovi na portalima bili "u interesu javnosti".

"Koje javnosti?! Plakala sam danima. Poslije svega sam sa djecom odselila u Mostar. Najtužnija je bila šutnja dobrih ljudi, što niko javno nije htio stati u moju obranu iako su svi znali da govorim istinu. Niko iz Ljubuškog, a podrška mi je stizala sa svih strana svijeta, od Mostara nadalje. U Ljubuškom su šutili, čak govorili - dobila si što si tražila, da odeš na kraj svijeta džaba ti je mrtva si. Bilo je nepodnošljivo sve to", prisjeća se Galić.

Kaže kako je general Šiljeg tražio da napiše pismo u kojem se odriče filma i Svetlane Broz ako želim dobro svojoj djeci i ako želi ostati u Ljubuškom.

"Odbila sam s gnušanjem. Sve što sam u filmu izjavila je istina. Sve sam to gledala sa svog balkona, iz avlije... Naša kuća je odmah uz policiju i zatvor bila. Svaki vrisak se čuo, svaki autobus sa zatvorenicima vidio, Praljka, Ćorića i druge sam viđala tamo gotovo svakodnevno. Gladala sam kako su izvodili zarobljenike na česmu koja je bila pored naše kuće, kako pjevaju 'Juru i Bobana', gledala sam kako odvoze na kamionima naše komšije Bošnjake... Sve sam vidjela, govorila o tome i govorit ću dok sam živa jer smatram to svojom moralnom i građanskom dužnošću. Niko me neće ni milom ni silom natjerati na 'službenu hb. istinu'. Niko. Uostalom to je potvrdila i presuda Haškog suda, što oni i danas negiraju. Kukavice i 'jadovići' koji čim se pokrene pitanje odgovornosti bježe u Hrvatsku ili u obrnutom pravcu, zavisi odakle optužba dolazi. Tako je s vrha do dna ovog nakaradnog sistema s obje strane granice", kaže nam Štefica Galić.

"Nije kletva, nego vrijednosni sud"

Priča nam kako je očekivala od pravosuđa da sankcionišu na neki način sve te huškače, mrzitelje, klevetnike. Ipak, dobila je to da su joj uzeli zadnju marku da se 'bagra' naplati.

"Sud je presudio - nije kleveta nego vrijednosni sud. Očekivala sam pravdu. Kako će pravda postojati ako se ne provodi? Kako očekivati da pravdu provode oni koji su šuteći provodili rasne zakone, držali u ladicama godinama nerješena ubistva ili druga kriminalna djela i danas ih drže, a sve po zakonu. Niko se od njih nije pobunio pa da bar kaže – ti zakoni nisu uredu. Svi šute i izvršavaju naređenja čuvajući egzistenciju ili nešto drugo. Tako je vidljivo da je sudstvo, osim možda kojeg časnog izuzetka, na usluzi političkim oligarhijama u našoj zemlji, da nestaju dokazi, da zastarijevaju predmeti, da se nikad ne pokrenu... Oni su slika sistema ove zemlje. Svi na usluzi Čoviću ili drugim varijantama Čovića. Odmah poslije kantonalne presude vlasnik i urednik Poskoka je dva puta imenovan na diplomatska mjesta, za konzula u SAD, a drugi put za ambasadora u Češkoj Republici. Nije dobio agremane ni za jedno od ta dva mjesta. Oba puta za diplomatiju ga je predložio član Predsjedništva BiH Dragan Čović", poručuje gorko Galić.

Mladi odlaze i neka odlaze što dalje odavde, kazuje dalje svoju priču, bar ih neće snaći ovo što mi danas živimo.

"Ovo niko ne zaslužuje. Ovo je zemlja 'umreženih nitkova' kako bi rekao prof. Ćurak. Svaki normalan čovjek mora se osjećati prokleto sam, zastrašivan sa svih strana, a bez ikakve sigurnosti. Jer svaka kritička misao, tekst ili riječ, a ne djelo, protiv današnje politike i njenih voždova - na udaru je sistema. Ja sam neprestano izložena napadima, verbalnim ili fizičkim, nikad ne znam hoće li me neko pozdraviti ili napasti, u Mepasu, u policijskoj stanici, na ulici, u tužilaštvu. Policajac Vidović me nazvao kučkom usred PS Mostaru i evo već godinu i po nikom ništa. Bilo je i drugih napada u kojima je policija učestvovala, a koja su na sudu banalizirana i gotovo ismijana sa simboličnom ili nikakvom kaznom za počinitelja. Oni ni ne kriju da im niko ništa ne može. Sve je laž, svaki angažman je uzaludan", tužno zaključuje.

Kaže kako ne zna šta dalje ni kako, samo zna da više nikada neću otići u policiju tražiti zaštitu jer oni su psi čuvari postojećih političkih oligarhija, nikada tražiti bilo što na sudu jer i oni su to isto, tamo pravde nema.

"Radit ću dok mognem ovo što radim danas i to je to. Ne vjerujem više nikome, najmanje u iluziju da pravda postoji", kaže nam na kraju svoje tužne i mučne priče Štefica Galić.