Mnoga svjetska istraživanja pokazala su kako je vrijeme provedeno u školi jedan od najbitnijih faktora razvoja jedne ličnosti.
Zbog toga zdravstveni i obrazovni sistemi mnogih država ulažu velike napore i sredstva kako bi učenicima i studentima bila pružena što bolja psihološka zaštita i pomoć. Ipak, vršnjačko nasilje i dalje je prisutno u školama širom svijeta.
Pojedina istraživanja su pokazala da je skoro svako treće dijete u školama u Evropi u jednom trenutku bilo žrtva ili vršilac nasilja.
Prema riječima naših sagovornika, sličan je prosjek i u BiH. Međutim, za razliku od drugih zemalja, kod nas se ne čini dovoljno po pitanju prevencije te pojave i pomoći žrtvama.
Škole u BiH prestale biti odgojne institucije
Razgovarali smo sa profesoricom na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci Ivanom Zečević.
Kako nam je kazala, kod nas se djeluje tek kada se desi nešto kao što se desilo s Mahirom.
"Nemamo dovoljno kompetentno stručno osoblje u školama za ovakva pitanja. U školama u FBiH uglavnom ne postoje školski psiholozi, prisutan je samo pedagog", rekla je Zečević za portal Klix.ba.
Prema njenim riječima, nastavnici u školama nisu obučeni za odgojni dio koji sa sobom nosi njihov poziv.
Kako nam je kazala, studenti svih nastavnih smjerova uglavnom slušaju samo jedan semestar psihologije, a ostali predmeti vezani su za njihovu struku.
"Način na koji obrazujemo prosvjetne radnike nije adekvatan. Ljudi koji upisuju prosvjetarske fakultete su obično sve durgo samo ne svršeni gimnazijalci ili maturanti neke jače škole. Imamo veliki problem s ulaznim kadrom", objasnila je profesorica Zečević.
Ona tvrdi da je Mahir vjerovatno ispoljavao promjene u ponašanju koje su simptomatične za djecu nad kojima je vršeno vršnjačko nasilje. Međutim, kako je kazala, osoblje škole koju je on pohađao najvjerovatnije nije bilo dovoljno obučeno da to primijeti.
"Ako se primijeti djetetov problem i ne pomogne mu se pravovremeno, onda dijete gubi nadu da će mu odrasli pomoći da riješi probleme u kojima se nalazi. To beznađe može dovesti i do katastrofalnih postupaka, kao što je bio Mahirov", smatra naša sagovornica.
Roditelji također trebaju preuzeti svoju ulogu
Mnogi nastavnici i kada uoče nasilje ili neke druge probleme, najčešće se ne usuđuju da ih prijave bojeći se za svoj posao. Slično rade i škole, koje ne prijavljuju nepravilnosti i probleme kako ne bi bile etiketirane kao "loše škole".
"S obzirom na sve navedeno, mnogi nastavnici imaju stav kako 'to nije njihov problem'. Zbog toga i roditelji trebaju preuzeti veću inicijativu", rekla je Ivana Zečević.
Kako nam je objasnila, ako dijete ne govori o svojim problemima, to ne znači da ih nema.
"Imate povučenu djecu koja ne žele podijeliti svoje probleme. Apelujem na roditelje da barem sat vremena dnevno posvete svome djetetu, razgovaraju o tome šta se dešava u školi, u društvu i slično", kazala je naša sagovornica.
Država snosi najveću odogovornost
Kako tvrdi naša sagovornica, najveću krivicu za Mahirov slučaj snosi država koja ne obrazuje i ne štiti svoje građane. Adolescentima je to jasna poruka da se mogu ponašati nasilno i provući se bez kazne, smatra ona.
"Najveću bih krivicu dala državi koja svjesno ne ulaže novac u neprofitne sektore kao što su školstvo i zdravstvo. Djeca u BiH neminovno odrastaju u miljeu nasilja, što se ogledalo i u ovom slučaju", rekla je profesorica Zečević.
Prema njenim riječima, problem bi trebalo početi rješavati s vrha. Iako je doktor psiholoških nauka, vjeruje da briga za mentalno zdravlje pojedinca sama po sebi ne obećava dobre rezultate, bez stabilnog državnog sistema koji diktira sistem vrijednosti.
