Tužilaštvo BiH nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje Sarajeva i gađanje snajperom

Novinari BIRN-a analizirali su sve dokaze koji su korišteni u pravosnažnim procesima kako bi utvrdili koliko je precizno utvrđena odgovornost komandanata brigada pod Miloševićevom kontrolom, a koji nikada nisu optuženi.

Analiza pokazuje da je osim svjedočenja Musaefendić Ocuz i drugih preživjelih, Vijeće odgovornost jedinica SRK-a zasnovalo na dokazima i naredbama o naoružavanju, te vještačenjima lokalne policije, pripadnika UNPROFOR-a i balističara.

"Avionska bomba je ispaljena sa područja Ilidže, teritorije Vojske Republike Srpske. Zaključak Pretresnog vijeća potvrđuju iskazi nekoliko svjedoka, izvještaji Berka Zečevića i bosanskohercegovačke policije", navodi se u presudi Miloševiću.

Balističar Berko Zečević je u izvještaju "Primjena modifikovanih avionskih bombi tokom opsade Sarajeva 1994.–1995.", koja je uvrštena kao dokaz, zaključio da se radilo o avionskoj bombi od 250 kilograma, te da je upadni ugao avionske bombe koja je pogodila zgradu RTV-a bio skoro 25 stepeni.

"Nesporno je utvrđen pravac doleta projektila, potvrđen otiskom projektila na ravnom dijelu krova RTV i iskazima više svjedoka. Na sjevernoj terasi zapadne strane doma RTV-a utvrđeni su tragovi projektila u površini terase i površinska oštećenja izolacionog sloja veličine 0.7 x 1.5 dubine do 0.2 m. Time je definiran ugao doleta u odnosu na sjever, a koji odgovara široj zoni Butila", navodi u izvještaju Zečević.

U istom predmetu kao dokaz je korišten i izvještaj policije o uviđaju, a dio projektila dostavljen je na hemijsko vještačenje nakon čega je utvrđeno da je riječ o aviobombi. Dokazni materijal je i fotodokumetacija ubijenog Ibrahima Šalake i oštećenja na RTV Domu.

U Zečevićevom izvještaju su prezentovane i fotografije koje pokazuju pogled prema RTV domu sa mjesta eksplozije.

"Projektil je prvo udario na krov televizije pa se odbio od krov, rikošetirao, to je tzv. rikošet projektila, udario u jedan zid i pao u prostor između dva studija gdje je došlo do eksplozije. Sami otisci u trenutku udara projektila od tlo i udara od zid su omogućili da se odredi pravac, to je bila jedna šira zona iza Rajlovca", kazao je Zečević u razgovoru za BIRN.

Prema nalazima haških vještaka o strukturi SRK-a i mapama položaja, teritoriju iza Rajlovca držale su jedinice Ilidžanske brigade, čiji je komandant 1995. godine bio Vladimir Radojčić.

Radojčić je svjedočio u više predmeta u Hagu, a na postupku protiv bivšeg komandanta VRS-a Ratka Mladića je priznao da je 1995. naredio ispaljivanje modifikovane aviobombe na zgradu Televizije Sarajevo. Rekao je da je to uradio jer je Televizija "emitovala najcrnju propagandu".

"Zona odgovornosti moje brigade u odnosu na spoljni prsten na kojem su se nalazile muslimanske snage se prostirala od Sugreba iznad Vrela Bosne zapadnim padinama Igmana do Stojčevca u Hrasnici, zatim do bazena na Ilidži, Kasindolskom ulicom do Dobrinje i tu se završava spoljni prsten. Zona odgovornosti moje brigade u odnosu na unutrašnji prsten na kojem su se nalazile muslimanske snage u samom gradu počinjala je od Dobrinje, preko Aerodromskog Naselja, Nedžarića, uz Dobrinjsku rijeku, Pijačnom ulicom i prugom do rijeke Miljacke", kazao je Radojčić u iskazu datom u Hagu 8. decembra 2012. godine.

Radojčić je rođen 1948. u Višegradu, a završio je Vojnu akademiju u Beogradu i prema dostupnim informacijama živi u Srbiji. Nije bio dostupan za komentar o ovom zločinu.

Granatiranje RTV Doma je jedan od više od deset slučajeva granatiranja za koje je osuđen Dragomir Milošević, a svi su utvrđivani po istom principu - koristeći nalaze sarajevske policije, jedinica UNPROFOR-a, naredbe SRK-a, te vještačenja domaćih i stranih eksperata.

Iako u haškoj bazi podataka postoje mnogobrojni izvještaji i naredbe, kao i ekspertize vojnih vještaka odakle je ispaljena određena granata, aviobomba ili sa koje teritorije je djelovao snajper - koji su osim u Miloševićevom korišteni u predmetima protiv Stanislava Galića i Radovana Karadžića - tužilaštvima u regionu ni 25 godina od kraja rata, ovi dokazi nisu bili povod za njihovo procesuiranje po komandnoj ili individualnoj odgovornosti.

Dokazi SRK-a o aviobombama

Dokazujući zločin u RTV Domu, haški tužioci su u sudski spis uložili još niz dokumenata SRK-a, kojim su pokazali da je Ilidžanska brigada imala aviobombe i opremu za ispaljenje.

Tako je u spis uvršten dokument Glavnog štaba VRS-a od 28. juna 1995. u kojem se navodi da će na zahtjev Ilidžanske brigade Pretisa izdati municiju, među kojoj je i pet komada autobombi FA8-100. U dokumentu iz 1. jula iste godine, Ilidžanska brigada moli komandu SRK-a za dostavu municije među kojom je i deset aviobombi "fab" 250 i pet aviobombi "fab" 105. Dokument je potpisao komandant pukovnik Vladimir Radojčić.

Komanda SRK-a je, prema dokazima iz spisa, izdala naredbu 4. juna 1995. za dostavu 50 aviobombi iz HD Pretis, a bombe su bile namijenjene Ilidžanskoj, Trećoj sarajevskoj pješadijskoj, Prvoj sarajevskoj motorizovanoj i Ilijaškoj brigadi. Po ovom dokumentu određeno je da se Ilidžanskoj brigadi dostavi sedam FAB 105 kg i pet FAB 250 kg.

Za lansiranje aviobombi bili su potrebni i lanseri, avionski mitraljezi i topovi o čemu također postoje haški dokazi. U dokumentu komande SRK-a od 15. juna 1995. godine upućenom glavnom Štabu VRS-a dostavljaju se podaci o raspoloživom avionskom naoružanju u kojem se navode četiri lansera za aviobombe "105, 200, 250 kilograma", dva lansera za RHZ 57-M, vođeno zrno, 12 avionskih mitraljeza 7,7 milimetra i tri aviotopa 23 milimetra.

Komanda Ilidžanske brigade je 12. juna 1995. godine uputila odgovor na dopis SRK-a u kojem dostavljaju podatke da posjeduju jedan lanser koji može lansirati aviobombe od 100 i 250 kilograma, a potpisnik dokumenta je Radojčić.

U presudi Miloševiću, kao i u kasnijem postupku protiv Radovana Karadžića, utvrđen je još jedan incident granatiranja za koju je odgovorna Ilidžanska brigada. To je ispaljenje avionske bombe 7. aprila 1995. godine koja je udarila u stambeno područje Hrasnice u podnožju Igmana, gdje je uništila jedan stan, teško oštetila jedanaest drugih stanova, kada je jedan civil ubijen, a tri su ranjena.

U dokazni spis uvršteno je naređenje SRK-a od 6. aprila 1995., dan prije zločina, u kojem Dragomir Milošević naređuje Ilidžanskoj brigadi: "Odmah pripremiti lanser s jednom aviobombom i prenijeti bombu za lansiranje".

"Za cilj izabrati u Hrasnici ili Sokolović Koloniji najunosniji cilj gdje bi bile najveće i materijalne žrtve", stoji u naređenju.

Svjedokinja Ziba Šubo u izjavi koju je dala 21. novembra 1995. godine, a koja se nalazi u spisu, prisjetila se da je stanovala u zgradi u Hrasnici, a u istom dvorištu bila je manja kuća u kojoj je živjela njena rodica Ziba Čustović. Ispričala je da je tog dana rodicu pozvala na kafu.

"Nije ni stigla do moje kuće, sve se dogodilo u sekundi, odjednom su se prozori smračili, kao da je pomračina. Digla sam pogled, a stvari su počele padati po meni. Odmah sam znala da je granata jer se kuća počela rušiti. Cigle i malter su padali po meni. Kuća se urušavala. Samo sam osjetila bol kako su stvari počele padati po meni", kazala je Šubo.

U Hagu je u presudama Galiću i Karadžiću utvrđeno i da su sa položaja Ilidžanske brigade ispaljene tri minobacačke granate na Alipašino Polje 22. januara 1994., kojima je ubijeno šestoro djece i ranjeno još civila.

"Prvi bataljon Ilidžanske brigade imao je u svom arsenalu minobacače kalibra 82 i 120 mm. Baterije minobacača bataljona su bile stacionirane oko Teološkog fakulteta", utvrđeno je u presudi Karadžiću, na osnovu istog seta dokaza.

Ignorisanje spremnih dokaza

Amir Ahmić, oficir za vezu u Hagu, tvrdi da iako su donesene tri pravosnažne presude za opsadu Sarajeva niko u Bosnii Hercegovini nije istraživao šta se ustvari nalazi u tim presudama.

"Tu se nalaze brojni dokumenti i dokazi počevši od svjedočenja, dokumenata, ekspertiza, analiza u kojima je tačno navedeno koja komandna struktura za koji incident se tereti, određeni vod, odjeljenje pa čak i brigade, ko je ispaljivao, snajperisao, ko je bio direktni izvršilac, nalogodavac na terenu ubijanja Sarajeva skoro četiri godin. Tu postoje desetine dokaza, ne samo za Ilidžansku brigadu, nego i za sve druge komandante", rekao je Ahmić.

U Hagu je utvrđena struktura SRK-a, koja je u prvoj fazi imala trinaest brigada. SRK su u početku činile Prva sarajevska brigada, Druga sarajevska laka pješadijska brigada, Prva romanijska pješadijska brigada, Druga romanijska motorizovana brigada, Koševska, Vogošćanska, Ilijaška, Ilidžanska, Blažujska, Hadžićka, Rogatička i Trnovska brigada.

U ljeto i jesen 1992. brigade su reorganizovane, tako da su brigade Trnovo i Novo Sarajevo pripojene Prvoj romanijskoj brigadi, a osnovana je i Igmanska brigada od brigada iz Blažuja i Hadžića. Krajem novembra 1992. Romanijska motorizovana brigada i Rogatička brigada prepotčinjene su Drinskom korpusu, čime se broj brigada SRK-a smanjio na devet.

Krajem 1993. i početkom 1994. brigade Rajlovac, Vogošća i Koševo pripojene su u novu Treću sarajevsku brigadu, tako da se ukupan broj brigada smanjio na sedam. SRK su od tada činile Prva, Druga i Treća, zatim Romanijska, Ilidžanska, Ilijaška i Igmanska brigada.

Advokatica Vasvija Vidović ističe da je područje Sarajeva iz oblasti ratnog zločina jako dobro istraženo u Tribunalu kroz više predmeta.

"Potpuno su identificirani događaji i izvršioci. Jako mnogo dokaza postoji na osnovu kojih se relativno jednostavno može utvrditi i komandna i individualna odgovornost izvršilaca. Kao neko ko je vidio tu dokumentaciju, smatram da je to jednostavan posao kome je državno tužilaštvo u svom radu moralo dati apsolutni prioritet", kaže Vidović.

Ističe da je SRK i njegova hijerarhija potpuno razjašnjena i poznata.

"Ono što mene pogađa kad vidim da niko nije odgovarao za zločine počinjene iz zone Jevrejskog groblja. To je djelovanje SRK-a i tačno se zna komandna struktura. Tribunal je utvrdio komandnu strukturu kroz ove predmete od najnižeg ranga oficira pa do vrha hijerarhijske ljestvice, a te posljedice djelovanja sa tog područja su strašne, to su ona brojna ubistva civila po Sarajevu", kaže Vidović.

Naglašava da je dokumentacija o tim događajima zahvaljujući CSB-u i istražnim sudijama koji su vršili uviđaje profesionalno prikupljena, te da je riječ o kvalitetnim dokazima.

Jedan od istražitelja koji je sačinio veliki broj izvještaja je Dragan Mioković, koji je za BIRN BiH rekao da su ovi dokazi iznimno značajni uprkos činjenici da se u njima ne navode odgovorni počinioci.

"Nismo imali načina da idemo dublje kroz te istrage u kontekstu utvrđivanja lične ili komandne odgovornosti ljudi koji su to radili, ali smo sve zabilježili. Međutim nakon rata ukrštanjem puno podataka, jer puno podataka i saznanja se imalo, došlo se do takvih saznanja", kazao je Mioković, koji također tvrdi da bi se haški dokazi morali iskoristiti za optuženje komandanata brigada SRK-a.

Vještak Zečević ističe da je radio na utvrđivanju više desetina slučajeva granatiranja.

"Radio sam Markale 1994. i 1995., analizu pedesetak slučajeva djelovanja minobacačkih projektila na urbani dio Sarajeva jer je tada ekipa iz Haga radila na tim slučajevima želeći da vide koliko je korišteno minobacačke municije direktno u unutrašnjem dijelu Sarajeva", kazao je Zečević i naglasio da se radilo o urbanim dijelovima gdje nije bilo vojnih ciljeva.

Za granatiranje Markala 5. februara 1994. osuđeni su Karadžić i Galić, a u presudama se navodi da je poginulo 66, a ranjeno više od 140 ljudi. Granata je, kako je utvrđeno, ispaljena s položaja SRK-a u Mrkovićima. Vijeću su predočeni dokazi, naredbe SRK-a i vještačenja, prema kojima je Sedmi bataljon Prve romanijske pješadijske brigade SRK-a imao minobacače kalibra 120 mm u Mrkovićima, što je sjeverno-sjeveroistočno od Markala.

Neke od komandanata niko nikada nije ni kontaktirao. Velimir Dunjić je za BIRN potvrdio da je jedan period bio komandant Igmanske brigade, ali je rekao da ga niko nije kontaktirao od istražnih organa za ono što dešavalo kad je on bio komandant brigade.

Komandanti nisu kontaktirani

Jedinice SRK-a, prema dokazima korištenim u predmetu protiv Radovana Karadžića, odgovorne su osim za garantiranje i za brojne radnje snajperskog djelovanja koje su prouzrokovale pogibiju i ranjavanje velikog broja civila.

Na Dženanu Sokolović, tada staru 31 godinu, i njenog sedmogodišnjeg sina Nermina Divovića 18. novembra 1994. otvorena je vatra dok su išli ulicom Zmaja od Bosne. Dženana je jednim metkom ranjena u stomak. Metak je prošao kroz njeno tijelo i pogodio njenog sina u glavu, usmrtivši ga. Oni su se vraćali kući sa Hrasnog, gdje su prethodnog dana otišli po drva za ogrjev, a za ovaj slučaj osuđen je Milošević.

Vještak Van der Weijden obišao je mjesto incidenta, kao i Grbavicu 2006., te utvrdio da se iz zgrade Metalke pruža direktan i neometan pogled na dio ceste na kojoj su se nalazile žrtve. Vijeća u predmetima Miloševića i Karadžića utvrdila su da je metak kojim je ranjena Dženana Sokolović, a njen sin ubijen, ispaljen sa te zgrade, koja je u to vrijeme bila u zoni odgovornosti Prve sarajevske mehanizovane brigade.

Dokazni materijal u predmetu Milošević je videosnimak u vezi sa snajperskim incidentom od 18. novembra 1994. u ulici Zmaja od Bosne, na kojem je prikazan ubijeni dječak i pripadnici UNPROFOR-a, kao i fotografija iz časopisa "Providence Journal-Bulletin".

U naređenju od 29. oktobra 1993. godine Stanislav Galić, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa za inteziviranje snajperskih dejstava, naređuje: "U svakoj brigadi formirati grupu snajperista jačine voda (30+1 vojnika)".

"Iste snabdjeti sa snajperima, optičkim i pasivim IC nišanima, prigušivačima. Odmah pristupite obuci i izvršenju zadataka snaga, a naređenja za angažovanje snaga davat će lično komandanti brigada, od izbora položaja do načina dejstva. Težište imati u dejstvima sa snajperima sa prigušivačima", navodi se u naređenju od 29. oktobra 1993. godine.

Prema dostupnim haškim dokumentima i Prva sarajevska brigada imala je snajperiste. Ova brigada kako se navodi u haškim dokumentima bila je pod komandom Veljka Stojanovića.

Stojanović, koji živi u Banjoj Luci, u razgovoru za BIRN je potvrdio da je bio komandant ove brigade, ali na temu onoga što se dešavalo kada je on bio komandant nije želio govoriti.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje u Sarajevu, a pred Sudom Bosne i Hercegovine u toku je samo suđenje protiv jednog komandanta brigade SRK-a. Miladin Trifunović, bivši komandant Vogošćanske brigade, optužen je za davanje saglasnosti upravi zatvora "Planjina kuća”"u Vogošći za odvođenje i korištenje zatvorenih civila za radove na prvim linijama borbenih dejstava.

Njegov advokat Rade Golić rekao je novinarima BIRN-a da je preporučio Trifunoviću da ne daje izjave medijima.

Za zločin protiv čovječnosti Tužilaštvo Bosne i Hercegovine sumnjičilo je i bivšeg komandanta Koševske brigade Miroslava Krajišnika, ali je obustavilo istragu protiv njega.

"U odnosu na navedenu osobu donesena je naredba o obustavi istrage. U Tužitelaštvu i dalje postoji aktivni predmet koji se odnosi na navedeni događaj", kazao je Boris Grubešić, glasnogovornik Tužilaštva Bosne i Hercegovine.

Obustave i istrage koje traju više od deset godina navode žrtve, poput Rialde Musaefendić Ocuz da ocijeni rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine "jako lošim".

"Ne može se nešto zaboraviti ako nema priznanja i traženja oprosta, ali iskrenog za to. Ponekad mislim da je to bio ružan san, ali me svaki put postupci koje vidim u Bosni i Hercegovini prodrmaju da je to java. Po meni rat još uvijek nije gotov već se vodi jedan perfidan specijalni rat u kome se poštenim ljudima razvlači pamet, a iskreno se nadam da će se svi uskoro probuditi i shvatiti da život mora biti drugačiji da bi se živio", kaže ona.