Tuzlak Husein Hasanagić čuva stogodišnju obućarsku tradiciju: I poslije 60 godina radi kao singerica
Rođeni Tuzlak Husein Hasanagić, radnju smještenu u centru grada soli, u neposrednoj blizini mosta s kipovima, naslijedio je od svog oca 1957. godine. U razgovoru za Klix.ba, ovaj 76-godišnjak sa nostalgijom se prisjeća prošlog vremena.
"Ovaj zanat u našoj porodici je zaživio od mog oca koji je 1907. godine, nakon završavanja zanata, otvorio obućarsku radnju. Ljubav je prenio i na mene, a u ovaj posao sam ušao sa 13 godina, odnosno nakon što sam završio zanat. U to vrijeme obuća je bila veoma skupa, imalo se mnogo posla, a ja sam se bavio zanatom koji je bio izuzetno cijenjen", prisjeća se Hasanagić.
Znalo se i zapjevati
U to vrijeme se, ističe on, ustajalo u četiri sata ujutru, klanjao bi se sabah-namaz te bi se kretalo put radnje.
"Do sedam sati naradio bih se posla. Prve mušterije bi u to vrijeme dolazile po papuče, cipele, sandale... bile bi zadovoljne odrađenim poslom. Samim tim dan bi kretao u napretku. Radilo bi se uglavnom do 16 sati, a onda bi se očistio obućarski radni stol. Potom bi došli prijatelji. Neko je znao svirati saz, neko harmoniku. Ma, znalo bi se pravo zapjevati i zabaviti do kasno u noć. Jednostavno, u to vrijeme ljudi su bili duhovno čistiji. Danas tih druženja nema", priča nam Hasanagić, držeći u ruci par unikatnih cipela koje je izradio prije 60 godina.
Ističe da se izradom obuće ne bavi već više od dvije decenije. Kako kaže, dolaskom jeftinije obuće na bh. tržište, ali i slabom platežnom moći građana, interesovanje za kupovinom unikatnih cipela, nažalost, palo je u prošlost.
Danas se uglavnom bavi određenim popravkama, ali i izradom kaiševa, novčanika i futrola od prirodne kože.
"Nova obuća se ne radi jer je ona izuzetno skupa. Za pravljenje jednog para cipela u prosjeku treba 300 KM, a mnogi građani BiH to sebi ne mogu priuštiti. Pored popravki, mušterije su zainteresirane i za kupovinu kožnih kaiševa, novčanika te futrola. Daleko je jeftinije i kvalitetnije, a ko kupi na primjer kožni kaiš garantujem da mu on može biti narednih deset godina, jer je izrađen od kvalitetne kože", kaže sagovornik portala Klix.ba.
Posao obavlja na mašinama starim 150 godina
Njegujući tradiciju zanata, svoj posao obavlja na mašinama starim 150 godina, a kako ističe, najdraža mu je mašina za šivanje "Singer".
Na naš upit šta ga još uvijek održava u poslu, naš sagovrnik kaže da je to ljubav prema ovom zanatu, ali i poštovanje prema mušterijama kojih još uvijek ima.
S druge strane, rastužuje ga činjenica da se mladi ne žele baviti ovim zanatom, od kojeg se, prema njegovim riječima, u današnje vrijeme može solidno živjeti.
"Ovim poslom se danas niko više ne želi baviti. U moju radnju do sada od mladih niko nije ušao i iskazao interesovanje prema ovom zanatu. Danas u sedam sati dolazim na posao, a izlazim u 18. Od mladih osoba na ovakav način niko ne bi želio raditi i to me mnogo rastužuje. Svi bi željeli da što manje rade, a imaju što više novca", ističe Hasanagić i dodaje da je potrebno samo mnogo raditi, kvalitetno obavljati posao i zarada je zagarantovana.
Na kraju našeg razgovora, Hasanagić kaže da će se ovim poslom baviti do posljednjeg atoma snage.
Nakon što ovog 76-godišnjaka izdaju vitalnost i snaga, nažalost, stogodišnja obućarska tradicija porodice Hasanagić ostat će zapisana u historiji jednog vremena, jer ovaj vrsni obućar nema sina na kojeg mi mogao prenijeti svoje višedecenijsko iskustvo i znanje.
