U Sigurnoj kući u Tuzli zbrinuta 51 žrtva nasilja: Kada je krenuo na djecu više nisam mogla izdržati
Nemogućnost izdržavanja psihičkog i fizičkog zlostavljanja od partnera, istjerivanje iz kuće na ulicu te zlostavljanje djece ključni su "okidači" usljed kojih žene kao žrtve nasilja odluče potražiti pomoć u tuzlanskoj Sigurnoj kući koja egzistira već više od 15 godina.
"Kada je krenuo na djecu više nisam mogla izdržati. Mogla sam trpjeti da zlostavlja i maltretira mene, ali kada je počeo da udara i psihički zlostavlja djecu i kada ona nisu imala šta da jedu pomoć sam morala potražiti", navodi neke od razloga žrtava zlostavljanja socijalna pedagoginja Danijela Kaloci, inače uposlenica Centra za terapiju i rehabilitaciju Vive žene u Tuzli.
Prvih sedam dana boravka u Sigurnoj kući žrtva nasilja prolazi kroz period stabilizacije i tada jedino može razgovarati sa stručnim osobljem ove kuće te službenicima Centra za socijalni rad u Tuzli i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) TK.
Sigurna kuća također pruža program sveobuhvatne pomoći za majke sa djecom, a proces rehabilitacije okvirno traje od sedam dana do tri mjeseca, s tim da se nerijetko desi i da je potreban dugoročniji tretman.
"Nažalost, naša sigurna kuća ženama žrtvama nasilja predstavlja zadnju soluciju. Mnogo bolje bi bilo da nam se jave prije jer bi se onda izbjegli daleko veći problemi koji na kraju nastanu. Imamo situacije da nam dođu žene koje su po 40 godina živjele u nasilju, a kada su ostale same, odnosno kada su djeca otišla te kada im je 'prekipjelo' pomoć su odluče potražiti u našem skloništu", kaže direktorica Centra za terapiju i rehabilitaciju Vive žene u Tuzli Jasna Zečević.
Česti su slučajevi i da žrtve nasilja tretman odluče prekinuti, odnosno odaberu put povratka nasilnom mužu. Prema Kalocinim riječima, mnogo je faktora zbog kojih žene odlučuju ostati u nasilnom braku ili vezama, odnosno zbog kojih se vraćaju nasilnim partnerima.
"Jedan od glavnih je ekonomske prirode, zatim da djeca ne odrastaju bez jednog roditelja, kao i slaba podrška okruženja, prije svega roditelja i bližih srodnika. Također, tu je i stid jer smo još uvijek nekako tradicionalno društvo u kojem žena treba da bude ta koja će držati porodicu na okupu, odnosno sramota se razvesti i otići", navodi Kaloci.
U trenucima kada se žena odluči vratiti nasilnom mužu stručno osoblje Sigurne kuće pokušava stupiti u kontakt sa drugim partnerom, nakon čega se i njemu kao počinitelju nasilja pruža prolazak kroz tretman u trajanju od šest mjeseci.
"Iz našeg dosadašnjeg iskustva, muškarci su manje spremni za dolazak na psiho-terapiju jer to smatraju bespotrebnim i uopšte nisu svjesni da su oni upravo ti koji se nasilno ponašaju", dodaje Kaloci.
Centar za terapiju i rehabilitaciju Vive žene u Tuzli sprovodi i ambulantni, odnosno dnevni tretman kroz psiho-terapijski i psiho-socijalni program, kao i pravno savjetovanje te podršku prije svjedočenja, s obzirom da su žrtve nasilja uglavnom prvi i jedini svjedoci kada se krene u krivičnu proceduru zbog nasilja u porodici.
Za ambulantni tretman često se odlučuju i mladi bračni parovi, a prema Zečevićevim riječima, dolazak na vrijeme predstavlja i velike šanse za popravak narušenih porodičnih odnosa.
Na području Bosne i Hercegovine trenutno postoji devet sigurnih kuća, šest u Federaciji i tri u Republici Srpskoj. Na godišnjem nivou je za rad jedne sigurne kuće potrebno između 250.000 i 300.000 KM.
Također, u BiH je uspostavljena i Sigurna mreža, odnosno mreža organizacija koje se bave zaštitom žrtava nasilja, a čine je 22 organizacije. Sve one će se pridružiti ovogodišnjem obilježavanju 25. novembra Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koje se realizira pod geslom "16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja".
