Ušli smo u Respiratorni centar u Tuzli: Mjesto grčevite borbe za život

"Ovdje su najteži pacijenti koji su oboljeli od COVID-19. Prilično je teško raditi u ovakvim uslovima i odijelu. Vrlo brzo se zamaramo, međutim uvijek idemo s tom mišlju da je pacijentima najgore i zbog njih sve ovo moramo izdržati i pomoći im kako bi što prije otišli iz naše ustanove", kaže nam Osmić, dok se priprema za ulazak u jednu od bolesničkih soba.

Na samom ulazu u bolnički kompleks, naša sagovornica se mimioišla sa kolegicom, također anesteziologinjom Jasminom Smajić, inače voditeljicom tima za liječenje teških oblika COVID-19 oboljenja, koje izaziva koronavirus.

Iza Smajić se nalazi dežurna smjena u kojoj je nažalost zabilježila i jedan smrtni ishod. Kako nam kaže, radni dan ljekara koji je u dežurstvu počinje u osam sati ujutro, a dolaskom na posao od ekipe koja izlazi iz smjene dobija sve neophodne informacije o broju i zdravstvenom stanju pacijenata. Ljekari su raspoređeni u timove i u dnevnoj smjeni o pacijentima se brinu četiri, a u noćnoj dva anesteziologa, uz medicinske tehničare.

"Zbog uslova rada, boravak ljekara, tehničara ili radnika koji su zaduženi za čistoću, unutar crvene zone bi maksimalno trebao biti ograničen do četiri sata, ali u iznimnim situacijama se zna desiti da se on i produži. Dok smo u zaštitnoj opremi nema izlaska, jela, pića ili odlaska u toalet. Samo se radi s pacijentom i nije nimalo jednostavno", priča Smajić za Klix.ba, koja obnaša i funkciju vršiteljice dužnosti načelnice Klinike za anesteziologiju i reanimatologiju u Tuzli.

Zbog činjenice da se radi o životno ugroženim pacijentima, medicinsko osoblja često se nalazi u urgentnim situacijama koje podrazumijevaju promptne reanimacione mjere u kojima se poduzimaju određeni postupci kako bi se spasile osobe.

Bez obzira na godine rada, naša sagovornica nam iskreno nastavlja s riječima da čovjek ne može postati imun, odnosno ne može se navići na životno ugrožavajuće stanje i smrtne ishode pacijenata.

"To je nešto s čime se vrlo često susrećemo. Pogađaju nas takve situacije, pri čemu nema ograničenja da li se radi o mlađim ili pacijentima starije životne dobi. Posebno se vežemo za mlađe pacijente jer ispred nas se nalazi osoba pred kojom je život tek počeo, a kada imamo starije osobe onda se poistovjećujemo jer je to nečiji roditelj – majka ili otac, djed, nena...", nastavlja naša sagovornica.

Nakon prekovremenog i stresnog rada, ni ono malo slobodnog vremena kod kuće ljekarima ne prolazi bezbrižno, što predstavlja dodatni psihološki teret.

"Svi smo mi od krvi i mesa. Imamo svoj lični život, ali u posljednjim mjesecima i u posebnoj situaciji koja nas je sve zadesila, moje kolege i ja smo mnogo promjena doživjeli u funkcionisanju. Naša najveća satisfakcija za dalju borbu je trenutak kada pred sobom imamo pacijenta za kojeg smo izborili bitku, koji je preživio, premještamo ga na odjeljenje i na kraju biva otpušten kući. To nam je najveća nagrada", ističe Smajić.

Nakon isteka radnih sati u crvenoj COVID zoni, medicinsko osoblje iz Respiratornog centra prelazi u međuprostor gdje pod posebnim oprezom sa sebe svlači zaštitnu opremu, a nakon tuširanja i provjetravanja odlazi u zelenu zonu u kojoj svi nastavljaju rad ili se odmaraju, u zavisnosti od date situacije.

S druge strane, dok traje borba među zidovima Respiratornog centra, ljekari i medicinski tehničari kroz prozor imaju mogućnost posmatrati vanjski dio svijeta u kojem se nerijetko dešava da se građani ne pridržavaju higijensko-epidemioloških mjera.

"Svi smo svjedoci da ima ‘nevjernih toma’ koji ne vjeruju u aktuelnu situaciju. U silini i masi obaveza koje imamo, niti ja, niti ostale kolege, nemamo vremena razmišljati o tome. Svako ima pravo na svoje mišljenje, ali najžalosnije je da oni koji ne vjeruju u sve to, na kraju na ličnom ili primjeru nekoga od jako bliskih njemu, se uvjeri da je ovo surova i ozbiljna realnost, koja odnosi ljudske živote. Nikome ne želim da mu se to desi", naglašava Smajić.

Zbog povećanog broja pacijenata Univerzitetski klinički centar u Tuzli formirao je još jednu COVID bolnicu u sklopu Klinike za plućne bolesti u kojoj je kapacitet nešto veći od 55 kreveta. Od toga, za svega dva dana 20 kreveta je već popunjeno, sa ozbiljnom tendencijom daljeg rasta hospitaliziranih.

"Mi za dva dana imamo 20 bolesnika koje smo premjestili iz prve COVID bolnice koja je u Klinici za zarazne bolesti. Očekujemo porast broja pacijenata koji su u teškom stanju i zahtijevaju oksigenu i druge vidove terapije. S njima ćemo popunjavati i drugi dio klinike, što će nam predstavljati problem jer mi liječimo i druge plućne bolesnike", izjavio nam je načelnik Klinike za plućne bolesti u Tuzli Suvad Dedić.

Veoma je zabrinjavajuće da se kod hospitaliziranih pacijenata izuzetno brzo mijenjaju kliničke slike, odnosno od lake ili srednje teške u roku od 24 sata dolaze u stanje teškog poremećaja disanja, a stanje pluća kod velikog broja njih zahtjeva mehaničku ventilaciju.

"Mi imamo iskustva sa liječenjem infektivnih bolesnika, ali je problem kada dođe veliki broj pacijenata u kratkom vremenskom periodu. Tada dolazi do znatnog opterećenja zdravstvenog sistema. Pulmološka patologija je veoma široka, a naši kapaciteti su zbog raznih vrsta obljenja puni u zimskim mjesecima. Ovo nam je sada samo kap na punu čašu vode", dodaje Dedić.

I ova klinika se već susreće sa problemom nedostatka kadra jer se četiri ljekara i jedan medicinski tehničar nalaze na bolovanju zbog infekcije koronavirusom, a zbog cjelokupne situacije naši sagovornici su saglasni u tome da svi građani moraju shvatiti ozbiljnost perioda u kojem se nalazimo.

Svi što u ovim danima možemo učiniti je da se pridržavamo higijensko-epidemioloških mjera, a korištenje zaštitne maske, održavanje fizičke distance i redovno pranje ruku znatno pomaže u suzbijanju širenja infekcije koronavirusom. To će biti od velike pomoći i zdravstvenim radnicima, na čijim očima se već vidi izuzetno jak umor.