Vahidin Preljević: Od stalnih najava reformi u obrazovanju dobijamo samo trule kompromise

Znate šta je generalno problem? Svi sada vole pričati o Medicinskom fakultetu, jer taj konflikt ima jak političko-personalni naboj, a najveći broj ljudi, uključujući i moju malenkost, uistinu ne razumije suštinu spora i javnost se svrstava po tome je li za ili protiv određene političke opcije. Tako struka i univerzitet postaju žrtve politikanstva. Mislim da je najbezbolnije u takvim situacijama se držati naprosto suhoparnih zakonskih odredbi i paralelno raditi na sistemskim izmjenama koje bi u budućnosti onemogućile neki vakuum i blokadu procesa.

Mene zanima nešto drugo u našoj obrazovnoj politici, a to je sve ono što nedostaje. Prvo, cjelokupan pogled na visoko obrazovanje i univerzitet, odnosno reflektirana predstava o tome šta jeste i šta bi trebalo biti visoko obrazovanje; drugo, sposobnost da se unutar tog ogromnog kompleksa diferenciraju specifičnosti pojedinih struka, instituta i fakulteta; treće, politička hrabrost da se raščisti s nerazumnim birokratskim stegama koje guše naše visoko obrazovanje. I četvrto, potpuna promjena narativa, odnosno da se Univerzitet konačno počne razumijevati ne kao teret nego razvojni potencijal države.

Molim vas, nečuveno je da Univerzitet nema pravu univerzitetsku biblioteku. Ako ste igdje bili na bilo kojem boljem univerzitetu vani, primijetili ste da je univerzitetska biblioteka ključna poluga visokog obrazovanja. Evo u Wurzburgu, odakle vam se javljam, biblioteka radi svaki dan do ponoći, i svaki dan je popunjena do posljednjeg mjesta. Ona je temeljni preduvjet za ozbiljan studij i ozbiljan naučni rad.

Mi na univerzitetu imamo sjajne ljude, odlične projekte, treba napraviti takve okvire koji bi omogućili razvoj tog potencijala, tako da i Sarajevo počne sebe razumijevati kao pravi univerzitetski grad. Mi neprestano govorimo o univerzitetu samo kao problemu i onda se čudimo što nam opada broj upisanih studenata.

Je li, prema vašem mišljenju, sadašnji Zakon o visokom obrazovanju u KS adekvatan ili su ipak potrebne intervencije na njemu?

Zakon je kompleksan dokument koji ima nedorečenosti. Ima nesporno i pozitivnih strana. On i nije tako loš ako se sjetimo na koji je način donesen, posljednjeg dana jula prije dvije godine, mimo akademske zajednice. Mislim da je integracija univerziteta generalno pozitivan korak, ali će vrijeme pokazati da li su neke stvari mogle biti urađene bolje i da li je sve moralo ići tako brzo. Treba učiti iz grešaka, ispraviti ono što se u praksi pokazuje kao neefikasno ili teško sprovodivo. Pritom mi dozvolite da pro domo istaknem da je u zakonu slabo prepoznata specifičnost humanističkih nauka koje su barem jednako važne kao i prirodne ili tehničke. Recimo, uopće se ne tretira vrijednost organiziranja međunarodnih konferencija i zbornika, iako je to krucijalni način generiranja multiplikatora i vidljivosti.

Ono što mene načelno zanima jeste ona obrazovna politika koja će konačno shvatiti koliko je bitno ulagati u znanstveni razvoj, u znanje, jer je to jedina šansa malih zemalja u globaliziranom svijetu.

Kolika je nužnost provođenja kurikularnih reformi u Kantonu Sarajevo, ali i generalno u BiH? Koji su najveći nedostaci u obrazovnom sistemu naše države?

Šta je ključno pitanje? Nedostatak razumijevanja za smisao reforme. Očita nesposobnost da se adekvatno reagira na duh vremena. Ako pitamo one koji pozivaju na reforme da objasne zašto nešto reformiramo, sumnjam da će to umjeti objasniti na zadovoljavajući način. Ne postoji gotovo nikakva refleksija. Veoma često se nepromišljeno prihvataju stvari koje zvuče moderno, savremeno, a niko nema pojma zašto se to zapravo uvodi. Mislim da se najčešće pojavljuju dvije krajnje opcije: jedni odbacuju bilo kakvu inovaciju jer je to lagodna pozicija, a drugi bi da neprestano nešto inoviraju, hvatajući se za svaku modu za koju čuju. I to je također lagodna pozicija. Jedni su učahureni u svojoj konzervativnosti, a drugi bi, recimo, da cjelokupnu nastavu prebace na računare i elektronske table iako već primjećujemo kako su grafomotoričke sposobnosti kod novijih generacija sve slabije. Malo ko razmišlja o tome kako da generacije odrasle uz socijalne mreže i neprestanu upotrebu elektroničkih uređaja potaknu da čitaju knjige i razvijaju imaginaciju i svoje mentalne vještine. To je i dalje temelj svakog obrazovanja. Smislena upotreba elektroničkih uređaja je samo izvedena vještina, nikako cilj sam po sebi. Nastavnici očito nisu pripremljeni za to ili ni sami u tome ne vide vrijednost po sebi, ali tu je politika najodgovornija jer ona se neodgovorno poigrava s budućnošću naše djece.

Govorit ću sada o visokom obrazovanju kao primjeru. Otkad sam na univerzitetu, bezmalo 20 godina, stalno nešto reformiramo, i uvijek ispadaju nekakvi truli kompromisi. Ključna reforma se nikad nije dogodila, ako smo već morali i trebali napustiti stari sistem obrazovanja, a to je da se konačno raskine sa školskim principom: da se vrati autonomija studentima koji bi nakon polaganja uvodnih modula trebali biti u mogućnosti, uz određene zadane okvire, koji bi morali biti znatno širi nego što su sad, da sami biraju kada će nešto polagati. Na kraju bi morao sakupiti tih 180, odnosno 300 bodova, ali kojim tempom i redoslijedom, to bi bila njegova stvar. Dakako, država bi morala reći studentima: OK, imate više sloboda, ali i određeni razuman rok da to ostvarite, a onda naprosto prelazite u status studenata koji plaćaju. Dakle, prema mom mišljenju su autonomija i odgovornost ključni momenti. I odnose se i na studente i na profesore.

Po čemu se naš obrazovni sistem razlikuje od velikih evropskih ili svjetskih obrazovnih sistema?

Svaki sistem ima svoje tradicije i specifičnosti i nijedan se ne može naprosto presađivati iz jedne u drugu kulturu. Vitalni sistemi obrazovanja se odlikuju time što su u stanju da se obnavljaju u skladu s vlastitim kulturnim obrascima. Neko je kod nas pomislio da će problem riješiti tako što će kod nas uvesti skandinavski ili njemački sistem obrazovanja, ali to ne ide tako, jer su društvene, kulturne i ekonomske pretpostavke radikalno drugačije. Suludo je, recimo, koliko su kod nas obezvrijeđeni zanatsko obrazovanje ili tehničke struke.

Inače, ranije se kao jasan nedostatak našeg obrazovnog sistema isticala nesklonost naših učenika ili studenata da slobodno fomiraju ili artikuliraju svoje mišljenje, kao što to rade mladi ljudi na zapadu, a kao prednost veoma solidan fundus pasivnog znanja. Šta se sada dogodilo? Izgubili smo i tu prednost koju smo imali i sad imamo raširen fenomen da kod nas prevladava mišljenje prije znanja, unaprijed su spremni odgovori i prije pitanja. Takvu tendenciju, istina, potiču socijalni mediji, a naš obrazovni sistem nije reagirao na njih, nego ju je nažalost ponegdje i dodatno forsirao. Zastrašujuće je, primjerice, koliko su naši ljudi svih generacija podložni teoriji zavjere i neprovjerenim informacijama. Jedino se radom na znanju možemo suprotstaviti tome.

Koliko je naš obrazovni sistem ispolitiziran? I je li uopće?

Pretpostavljam na šta ciljate, ali sumnjam da je to prava riječ. Ja bih, naime, volio da je ispolitiziran na pravi način pa da postoje političke grupacije koje imaju artikulirane i različite koncepte obrazovnog sistema koji onda konkuriraju jedni drugima. Da pokažu da im je obrazovanje uistinu bitno. I da se i sama akademska zajednica uključi u javnu debatu pa da svi, bez predrasuda, tragamo za najboljim rješenjima. Nažalost, svi pričaju manje-više isto, površno, a u praksi se sve svodi na inerciju, u njoj nema nikakvog traga bilo kakve smislene obrazovne politike.