Velika tajna: Krajem 1980-ih u sarajevskom Energoinvestu radilo se na izradi atomske bombe

Jugoslavija je 1980-ih razvijala dva usporedna programa: program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu uporabu nuklearne energije. Iako su ta dva programa imala različite ciljeve, njihova su administrativna tijela i izvori financiranja bili tijesno povezani. U svemu tome je važnu ulogu igrao Energoinvest.

"JNA je sve ugovarala s Energoinvestom koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Sve je bilo logično podijeljeno i ništa se nije dupliralo. Nadalje, nije bilo konkurencije između instituta jer jedni nisu znali što drugi rade. Sve je to bilo u najvećoj tajnosti", pojasnio mi je Matić.

Primjerice, u Zagrebu je program A bio posebno usmjeren na razvoj neutronske komponente bombe. Skupina sastavljena od desetak fizičara, elektroinženjera i tehničara iz Instituta “Ruđer Bošković” (IRB) bila je direktno uključena u projekt, no samo su dvojica od njih znali pravu svrhu projekta na kojemu rade. U januaru 1988. godine njemački magazin Spiegel objavio je kako je Ruđeru uz finansijsku pomoć sarajevskog Energoinvesta povjerena prerada nuklearnog otpada. Iako je u tome članku pogrešno navedeno što se u sklopu tajnog projekta radilo u Zagrebu, točno je navedena važna uloga Energoinvesta.

No, zašto je JNA izabrala Energoinvest kao masku za nuklearni program.

"Energoinvest je bio odlična maska. U slučaju da nešto prodre u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje da je riječ o istraživanjima za civilnu upotrebu nuklearne energije. Treba reći da je Energoinvest na vrhuncu svoje moći bio kompanija s 44.000 zaposlenih u kojoj je postojala sinergija. Industrijski dio, koji je nosio tehnološku zastavu, pokrivao je elektroenergetiku, procesnu opremu, automatiku", pojasnio je Matić, a zatim nastavio opisivati širok spektar djelatnosti u Energoinvestu.

Svjetska kompanija

"No, imali smo i obojene materijale, bavili se uvozom sirove nafte, a zatim je prerađivali i distribuirali. Uvijek kažem da je Energoinvest bio kompanija s dna druge evropske lige. Naša je ukupna godišnja prodaja bila dvije milijarde dolara dok je Siemens imao 136 milijardi dolara. No, prema kvaliteti svojih proizvoda Energoinvest je bio svjetska kompanija. Primjerice, prve aluminijske felge za Mercedes je napravila Energoinvestova tvornica u Jajcu", prisjetio se Matić zlatnih vremena kad je Bosna i Hercegovina bila industrijalizirana zemlja. - Danas je to ‘banana-republika’ sjetno je dodao.

Zatim je govorio o važnom sastanku u saveznoj vladi 1988. godine.

"Sad počinje najčudnija stvar. Jednoga dana zove mene Branko Mikulić i kaže: ‘Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinut ćemo nuklearni program. Znaš li što o tome?’ Kažem ja: ‘A nešto sam načuo’. Na to će meni Branko: Ne može to Jugoslavija raditi, mi moramo ići u privrednu reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram reći Generalštabu’", prisjetio se Matić, dodavši da je otišao na famozni sastanak.

Mirni generali JNA

"Kad sam došao, već su tamo bili svi na čelu s Veljkom Kadijevićem. Mene je jako iznenadio njihov civilizirani pristup kad im je Branko rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe. Nisu se bunili. Kadijević je čak i rekao da mi naše probleme ne možemo riješiti bombom. Kasnije mi je palo na pamet da nije bilo na sastanku generala Zvonka Čanadija, jedinog hrvatskog generala u operativnom dijelu, čovjeka broj jedan ili dva nakon Kadijevića. No, možda nije niti znao za projekt nuklearne bombe", rekao je Božidar Matić. Naglasio je kako se na tome sastanku onda raspravljalo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.

"Postavljalo se pitanje što s postignutim rezultatima, kako zatvoriti projekte i obeštetiti institute koji su dimenzionirani za povećani obim posla. Ako im naglo zaustavimo sredstva, oni će propasti. Generali su tada pokazali jedan vrlo civiliziran pristup. Postavljalo se pitanje čija su prava nad rezultatima, a doneseni su dobri zaključci. Otprilike, zaključak je bio da se čista vojna komponenta preda JNA koja će to negdje pohraniti. Dogovoreno je i da one rezultate koji su upotrebljivi u nuklearnoj energetici mogu koristiti instituti i republičke elektroprivrede. Ja se nisam petljao u to", ispričao je Matić.

Ipak, kao savezni ministar znanosti i tehnologije, Božidar Matić je profitirao jer su preostala sredstva od nuklearnog programa prebačena u tzv. Matićev fond.

"Gašenje nuklearnog programa imalo je pozitivan impakt na realizaciju Strategije tehnološkog razvoja Jugoslavije. Oko 1,5 posto tadašnjeg jugoslavenskog BDP-a je išlo u istraživanje i razvoj: 0,5 posto kroz SIZ-ove, 0,5 posto kroz poduzeća, a 0,5 posto kroz tzv. Matićev fond. To je i danas san niza evropskih zemalja. Jednom prilikom mi je tadašnji ministar finansija Svetozar Rikanović rekao: ‘Dobro ste vi ono Armiji ugasili jer mi ne bismo tebi mogli osigurati 0,5 posto BDP-a Jugoslavije za realizaciju Strategije’", prisjetio se Matić.

Osvrnuo se i na lik pokojnoga Branka Mikulića, političara u povijesti upamćenoga kao jednoga od glavnih organizatora Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine koje je simbolizirala maskota Vučko.

"Branko je imao dva života. Dok nije postao predsjednik SIV-a, bio je tipični komunistički diktator. Onda se taj čovjek potpuno okrenuo, postao je jedan od najboljih demokrata koje sam ikad upoznao. On je uistinu doživio transformaciju u demokratičnog čovjeka i zastupao je demokratičnost. Zato je i došao u sukob s Miloševićem. Kao predsjednik SIV-a bio je maestralan i zalagao se za reformu privrede i ukidanje samoupravljanja. Reforme s kojima je krenuo Ante Marković imale su uporište u reformama koje je pokrenuo Branko Mikulić", ispričao je Božidar Matić.

Potraga za raketom

Mnogi misle da je jugoslavenski nuklearni program bio samo blef te da zemlja poput Jugoslavije nije mogla napraviti nuklearnu bombu.

"Kako se samo varaju! To je potpuno pogrešno. Nije to bio blef, nego ozbiljan program razvoja nuklearne bombe", uzviknuo je Matić. "Prvo, bili su uključeni svi znanstveni kapaciteti ‘Vinče’, ‘Ruđera’, ‘Josefa Štefana’, ali i nekih drugih, poput Instituta za nuklearne sirovine u Srbiji. Treba voditi računa i da su napravljeni sporazumi s Irakom i Libijom za izradu rakete. Što će vam bomba ako nemate raketu koja je nosi? Prvo je potpisan ugovor s Irakom o raketi dosega 100 kilometara koja je napravljena. I ona se može smatrati operativnim oružjem", kazao je Matić. Njegova priča polako je nalikovala na scenarij za triler.

"Bila je zamišljena i projektirana i raketa dometa 300 kilometara, ali je rat onemogućio njenu realizaciju. Za eksperimentiranje tom raketom bio je određen teren od Širokog Brijega do Herceg Novog. Taj slabo naseljeni potez je nekakvim urbanističkim planovima bio rezerviran za eksperimentiranje raketom i tamo se nije smjelo ništa graditi. Kada je priprema za tu raketu bila u toku, Jugoslavija je poslala čovjeka da vidi kako idu pripreme u Iraku. Tada je nastao prvi nesporazum. Projekt je u Iraku vodio Sadamov zet, inače čovjek visokog obrazovanja stečenog na Zapadu. A mi smo poslali našeg doktora znanosti sa Stanforda. Bio je to susret dva jaka ega. Kad se naš čovjek vratio, napisao je negativan izvještaj jer je njegov ego bio pogođen", ispričao je Matić.

Osvrnuo se i na Energoinvestov institut ITEN koji je imao važnu ulogu u nuklearnom programu.

"ITEN je među više zadataka dobio i jedan da napravi kompleksno postrojenje za tešku vodu. To se radilo nekoliko godina i završeno je godinu dana prije rata kada su počeli i prvi eksperimenti. Projekt je vodio i završio Vlado Sivjakov, genijalan inžinjer koji je, nažalost, umro prošle godine. Bili su gotovi još neki detalji. ITEN se nalazio na Ilidži kao i svi Energoinvestovi instituti. Kad je počeo rat, četnici su prvo uništili ITEN. No, zauzeli su i ostale institute pa nismo mogli doći do njih, čak ni do arhive. Meni je tako cijela arhiva uništena", kazao je Božidar Matić.

Jesu li četnici znali što se nalazi u ITEN-u?

"Mislim da su znali. Moj je dojam da vodstvo JNA nije iskreno ugasilo nuklearni program, nego je nuklearni materijal sačuvan. Dakle, mislim da je vodstvo JNA reklo Mikuliću da će ugasiti nuklearni program, a u tajnosti nastavilo raditi prljavu bombu, dakle klasičnu bombu punu nuklearnog materijala koja kod eksplozije zagadi sve okolo. Tu sam informaciju dobio s nekoliko strana. Dokle se došlo, ne znam. No, nije Karadžić bez veze prijetio da će prljavom bombom gađati Beč i Rim. Otkud mu to?", propituje Božidar Matić. Uvjeren je da Josip Broz Tito nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program.