Osim Velikog parka, aktivisti su kao mjesta stradanja obilježili i Kazane, Musalu kod Konjica, pansion “Kod Sonje” u Vogošći, Mašinski fakultet u Mostaru...
U Velikom parku u Sarajevu 22. aprila 1992. godine zarobljeno je osam vojnika iz transportera u kvaru na području sarajevskog naselja Dobrinja od strane pripadnika Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Zarobljeni pripadnici JNA su odvedeni u Dom policije, u centru Sarajeva gdje su nakon saslušanja odvedeni u obližnji Veliki park i ubijeni hicima iz vatrenog oružja. Tijela pripadnika JNA sklonjena su i odvezena s ciljem uklanjanja i prikrivanja dokaza, a kasnije su pronađeni djelimični posmrtni ostaci dvojice ubijenih, dok se za tijelima ostalih još traga.
Sprovodeći akciju obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja, već četiri godine mirovni aktivisti ukazuju da su od proteklog rata u Bosni i Hercegovini prošle dvije decenije a da i dalje postoji veliki broj mjesta stradanja koja još uvijek nisu obilježena na bilo koji način. Mnogi od tih objekata (domovi kulture, škole, tvorničke hale, fudbalski stadioni, policijske stanice, hoteli itd.) su bili mjesta zatočenja ili ubistava, a danas su nakon ratnih razaranja uglavnom obnovljeni i vraćeni u prvobitne funkcije.
“Ovom aktivnošću želimo da potaknemo lokalne zajednice da se neobilježena mjesta stradanja obilježe na primjeren način i time odaju počast žrtvama i izraze žal nad izgubljenim životima i ljudskom patnjom. Vjerujemo da bi to bio iskorak ka poštenom odnosu prema prošlosti”, poručuju aktivisti koji su do sada obilježili 76 mjesta stradanja širom BiH.
U okviru devete akcije po redu obilježena je lokacija Kazneno-popravni dom Butmir (Kula) na području opštine Ilidža koji je u periodu od maja 1992. do oktobra 1994. godine pretvoren u zatočenički objekat pod upravom Vojske RS kroz koji je prošlo 10.000 bošnjačkih i hrvatskih civila svih godina starosti. Takođe, obilježili su i zatočenički objekat pansion “Kod Sonje” i zatočenički objekat “Bunker” koji su tokom marta 1992. godine uspostavljeni kao zatočenički objekti za civile bošnjačke nacionalnosti. U pansionu “Kod Sonje” silovano je najmanje petnaest žena, djevojaka i maloljetnih djevojčica.
U padinama planine Trebević, obilježili su mjesto stradanja “Kazani” gdje su tokom opsade Sarajeva dovođeni i ubijani civili, koji su potom bacani u jamu, a broj ubijenih do danas nije utvrđen. Iz duboke jame na tom mjestu, nakon rata su, u više ekshumacija, izvađeni posmrtni ostaci 23 žrtve, od kojih je 15 identifikovano. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, riječ je o dvije žrtve ukrajinske nacionalnosti, dvije hrvatske nacionalnosti, jedna žrtva bošnjačke nacionalnosti i deset žrtava srpske nacionalnosti.
U Konjicu je obilježena lokacija sportske dvorane “Musala” koja je služila kao zatočenički objekat za civile i vojnike srpske i hrvatske nacionalnosti u periodu od 10. maja 1992. do 6. oktobra 1994. godine pod upravom Armije RBiH. Kroz ovaj zatočenički objekat je prošlo oko 900 osoba hrvatske nacionalnosti i 100 osoba srpske nacionalnosti.
U Mostaru je obilježena lokacija Mašinskog fakulteta koji je služio kao zatočenički objekat za 70 civila i vojnika bošnjačke nacionalnosti koji su zarobljeni nakon napada HVO-a na stambene objekte “Vranica” 10. maja 1993. godine. Zatočenici su iz Mašinskog fakulteta premještani u druge zatočeničke objekte koji su bili pod upravom HVO-a. Takođe, u Mostaru obilježili smo Nogometni stadion pod Bijelim brijegom koji je služio kao transportni centar za civile i vojnike bošnjačke nacionalnosti, koji su sa stadiona premještani u druge zatočeničke objekte koji su bili pod upravom HVO-a.
Takođe, u Mostaru je obilježena nekadašnja zgrada Četvrte osnovne škole, današnja zgrada Općinskog suda u Mostaru, u kojoj su pripadnici Armije RBiH 10. maja 1993. godine oformili zatočenički objekat za civile i ratne zarobljenike hrvatske nacionalnosti.
“Ovom aktivnošću želimo da uputimo poruku važnosti primjerene memorijalizacije i pravednog odavanja počasti žrtvama rata. Svjedoci smo hiperprodukcije spomenploča i spomenika koje služe samo da bi naučile buduće generacije onome što je današnjim silovateljima prošlosti važno. Nama treba univerzalna memorijalizacija koja će prihvatiti svoju ulogu dugotrajnijeg učitelja/ice prošlosti te na pravi način, ne samo jednoj nacionalnoj skupini, prenijeti poruku o tome kakvo zlo i nasilje čekaju u svakom pojedincu”, poručuju aktivisti.
