U knjizi su, između ostalog, predstavljeni identiteti i okolnosti zločina za 548 ubijene i ranjene djece u Goraždu.
Za vrijeme troipogodišnje opsade grada poginulo je blizu 4.000 ljudi, vojnika i civila, među njima 148 djece. Na spomen-obilježju u centru grada ispisana su imena ubijene djece, no nalogodavaci i počinitelji masovnih ubistava za organe gonjenja ni toliko godina poslije nisu dostupni. Optužnice i sudski procesi su izostali.
Nije nepoznanica da je grad bio u potpunoj blokadi, bez struje, vode, hrane, lijekova, da se bukvalno vodila borba za biološki opstanak, dok su granatirani bolnica, škole, vjerski objekti, kuće i druge lokacije, gdje je postojala i najmanja mogućnost da se nalaze civili. Najužasnija činjenica je što su meta bila i djeca.
"Omiljena meta agresorske artiljerije bila je bolnica. Priznao je i Radovan Karadžić pred kraj agresije da se 'udaralo po bolnici', a pri tom su ubijana i ranjavana i djeca. 31. maja 1995. u krugu bolnice ubijen je 17-godišnji Admir Kešmer. Dvadesetog aprila 1994. agresor je pogodio i susjednu zgradu 'Titanik' gdje je počinjeno još jedno masovno ubistvo civila u Goraždu. Među deset ubijenih je i dvoje djece 17-godišnja Elma Silajdžić i Nermin Dizdarević. U tom zločinu ubijene su Elmina i Nerminova majka, njihova nana, a teško je ranjena Nerminova devetogodišnja sestra Emina, koja je ostala bez oka", podsjeća Muamer Džananović.
Status sigurne zone UN-a nije ništa značio. Međunarodne organizacije "igrale su se", skupa s agresorom, sa sudbinom stanovnika, te snose značajnu odgovornost za njihovo stradanje, pa i zločine počinjene nad djecom, tvrdi Džananović.
Masovna ubistva djece, granatiranja i sahrane
"Upravo slučajevi 11-godišnjeg Adnana Perle, kojeg je otac uspio odnijeti do Grepka i kojem je smrt konstatovana vrlo brzo u Pazariću ili četverogodišnje Alise Ćurović, koja je nakon više mjeseci izmještena u Zenicu i dalje u Ankonu (Italija), gdje joj je neposredno po dolasku konstatovana smrt, dokazuju tačnost ovih tvrdnji. Dvogodišnjeg Mirsada Bećirovića ili dvomjesečnog Jasmina Kabakliju nisu ni uspjeli evakuisati, pa im je zbog nemarnosti međunarodnih organizacija smrt konstatovana u bolnici u Goraždu", tvrdi Džananović
Posebna priča je smrt dvomjesečne bebe Jasmina Kabaklije.
"Na Zaglavku 1993. godine poginuo je Ibro Kabaklija Čimbur. Ranije 1992. poginuo je njegov brat Nermin. Međutim, nigdje se ne spominje dvomjesečna beba Jasmin Kabaklija, koji je usljed uskraćivanja adekvatne ishrane majci, grijanja i na kraju liječenja, umro u Goraždu 9. januara 1993. To je Nerminov sin", kaže Džananović.
U knjizi će se naći i većina dokaza koji potvrđuju da status sigurne zone Goraždu nije značio ništa. Primjerice, do 6. maja 1993. godine, kada je Rezolucijom 824 Vijeća sigurnosti UN-a Goražde proglašeno sigurnom zonom, ubijeno je najmanje 56, a ranjeno najmanje 225 djece. Nakon dobijanja statusa sigurne zone do kraja agresije ubijeno je najmanje 64, a ranjeno najmanje 203 djece. Više djece je ubijeno u vrijeme kad je Goražde bilo tzv. "sigurna zona". Počinitelji zločina su djeci u Goraždu oduzeli pravo na život, obrazovanje, čak i pravo da budu adekvatno sahranjeni. Granatirali su i groblja u vrijeme sahrana.
"Snajperom je 18. augusta 1992. ubijen Adnan Šubo, koji nije imao ni pune dvije godine, dan poslije, na njegovoj dženazi teško je ranjen njegov daidža Vejsil Velić, kojem je zbog posljedica teškog ranjavanja konstatovana smrt 22. augusta 1992. Znao je agresor da činjenjem zločina nad djecom čini višestruk zločin, nad njihovim roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom, prijateljima, ali i svima ostalima koji imaju djecu ili mogu shvatiti težinu takvog zločina", kaže Džananović.
Operacija Zvijezda 94 počela ubistvom djece
Samo u maju 1992. godine ubijeno je devetero, a ranjeno 17 djece. Tokom 1992. godine ubijeno je 49, a ranjeno 177 djece.
"Najviše djece ubijeno je i ranjeno tokom mjeseca aprila 1994. godine, za vrijeme operacije Zvijezda 94 VRS na Goražde, koja je i počela ubijanjem i ranjavanjem djece. Od 20 ubijene djece za vrijeme te operacije prvi su 30. marta 1994. ubijeni 11-godišnja Medisa Zukić i njen osmogodišnji brat Haris, koji je umro dan poslije od posljedica teškog ranjavanja. Osim 20 djece ubijene u toj operaciji, za nešto manje od mjesec dana koliko je trajala ranjeno ih je 53", rezultati su Džananovićevog istraživanja.
Zbog gladi je u Goraždu tokom opsade umrla beba od 19 mjeseci Hajro Alajbegović. Među ubijenim i ranjenim civilima koji su pokušali spas od gladi naći pješačeći 50 kilometara u jednom pravcu do prijevoja Grebak bila su i djeca.
"Jedna od najtežih noći za kolonu bio je 31. januar 1993. godine kada je ubijeno i ranjeno desetine civila među kojima i 16-godišnja Amela Lihić, a teško ranjena njena 17-godišnja sestra Sanela. Djeca su ubijana na različitim lokacijama, ranjavana na ulicama, u kućama, stanovima, u bolnici, redu za humanitarnu pomoć, igri...", navodi Džananović.
Često su uz djecu stradale i cijele porodice. Džananović je došao do podataka da je 5. jula 1992. teško ranjen granatom 11-godišnji Edin Sijerčić, a ubijen istom granatom njegov brat blizanac Emir i 10-godišnja prijateljica Džarije Bajrami. Trinaestog augusta 1992. godine u masovnom ubijanju i ranjavanju civila ranjeni su braća, dvogodišnji Amer Džebo i šestogodišnji Damir. Istom granatom ubijeni su njihovi otac i majka.
Desetog jula 1993. u masovnom ubijanju i ranjavanju civila u porodičnoj kući ranjen je devetogodišnji Admir Cagara, kojem je u tom zločinu ubijena 16-godišnja sestra Senada, majka i još nekoliko rođaka. U Višegradu je 1992. ubijen i njegov otac. Devetog novembra 1993. u igri je teško ranjena granatom sedmogodišnja Emira Karahodža, kojoj je amputirana noga. Istom granatom ubijene su joj sestre, 11-godišnja Amira i devetogodišnja Mirela. Tokom agresije poginuo je i njihov otac.
"Bitan segment zločina je zločin nasilnog odvajanja djece od jednog ili oba roditelja. Također, mnoga djeca su tokom opsade deportovana, prisilno protjerana i izbjegla. Mnogi roditelji djecu su samovoljno izmještali kako bi ih sačuvali, da prežive", kaže Džananović.
U svom istraživanju tvrdi da je 57 posto ubijene djece muškog spola, ubijana su djeca svih uzrasta, a 40 posto ubijene djece je predškolskog uzrasta. Više od 98 posto djece je bošnjačke nacionalnosti, a najveći procenat ubijene djece je ubijen je od 12 do 18 sati (47 posto), kada je agresor jasno vidio i znao šta mu je cilj. Također, prema načinu izvršenja zločina, najveći procenat djece ubijen je granatiranjem (71 posto), a 31 posto djece je stradalo u masovnim ubistvima jednom ili dvjema granatama.
