Zašto Hrvatska gura "belgijski model" za BiH: Miraz stabilnosti ili recept za još veći haos?

Ovaj model, koji je već dugo prisutan u raspravama o budućnosti BiH, ponovno je postao aktualan, posebno nakon izbora u Hrvatskoj i jačanja glasova koji zagovaraju veća prava za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Ali šta zapravo podrazumijeva belgijski model, kako funkcionira u praksi i da li je on zaista prihvatljivo rješenje za BiH?

Šta je belgijski model?

Belgijski model odnosi se na federalno uređenje Belgije, koje se temelji na dubokoj decentralizaciji i podjeli vlasti između tri glavne zajednice: Flamanaca, Valonaca i njemačkog govornog područja. Belgija je podijeljena na tri regiona (Flandrija, Valonija i Brisel) i tri jezičke zajednice (flamanska, francuska i njemačka). Svaka od ovih zajednica ima visok stepen autonomije, posebno u oblastima kao što su obrazovanje, kultura, jezik i lokalna uprava.

U Belgiji, federalna vlast je ograničena na pitanja od nacionalnog značaja, kao što su vanjska politika, odbrana i finansije, dok su regioni i zajednice odgovorni za većinu drugih aspekata javne politike. Ovo uređenje omogućava svakoj zajednici da očuva svoj identitet i donosi odluke koje su najbolje za nju, uz istovremeno održavanje zajedničke državne strukture.

Kako funkcioniraju belgijski parlamenti i policija?

Belgijski politički sistem je izuzetno kompleksan zbog višestrukih nivoa vlasti. Postoje federalni parlament, regionalni parlamenti (za Flandriju, Valoniju i Brisel) i parlamenti jezičkih zajednica. Svaki od ovih parlamenta ima svoje nadležnosti, što često dovodi do preklapanja i sporova oko toga ko je odgovoran za šta. Naprimjer, federalni parlament donosi zakone o pitanjima od nacionalnog značaja, dok regionalni parlamenti donose odluke o lokalnoj infrastrukturi, ekonomiji i kulturi.

Belgijski parlamentarni sistem je jedan od najsloženijih u Evropi, sa posebnim strukturama koje odražavaju duboke podjele između tri glavne zajednice. Parlament se sastoji od dva doma:

1. Zastupnički dom (Donji dom) ima 150 zastupnika koji se biraju na izborima svake četiri godine. Ova komora ima glavnu zakonodavnu moć i ključna je za formiranje vlade.

2. Senat (Gornji dom) broji 60 članova sa ograničenijim ovlastima. Njegova uloga je više savjetodavna, a sastoji se od:

• 29 flamanskih senatora

• 20 valonskih senatora

• 10 senatora iz Briselskog regiona

• 1 senator njemačke zajednice

Izborni sistem je proporcionalan sa obaveznim glasanjem. Zanimljivo je da Belgija često postavlja svjetske rekorde u dužini formiranja vlade - 2010-2011. godine zemlja je čak 541 dan funkcionirala bez formirane vlade.

Nakon izbora, kralj imenuje "formatora" (obično lidera najjače stranke) koji pokušava sastaviti vladu. Ako formator ne uspije, kralj može imenovati "eksploratora" da istraži moguće koalicije. Pregovori su izuzetno spori jer flamanske i valonske stranke često imaju potpuno suprotne zahtjeve.

Mehanizmi blokade

• Jezičke i regionalne veto-tačke – Odluke koje se tiču jezika, kulture ili regionalnih pitanja mogu blokirati predstavnici druge zajednice.

• Posebne većine – Neke odluke zahtijevaju dvotrećinsku većinu u parlamentu, što otežava donošenje zakona.

• "Alarm-bell procedure" – Ako jedna zajednica smatra da je ugrožena, može aktivirati poseban postupak koji zaustavlja donošenje zakona.

Policijski sistem je također decentraliziran. Postoji federalna policija, ali i lokalne policijske zone koje su pod kontrolom regiona. Ova podjela može dovesti do problema u koordinaciji, posebno u slučajevima koji zahtijevaju brzu reakciju na nacionalnom nivou.

Brisel, kao glavni grad Belgije, ima poseban status. On je dvojezični grad (francuski i flamanski) i službeno je podijeljen na 19 općina. Brisel je i sjedište federalnih institucija, ali istovremeno ima i svoj regionalni parlament i vladu. Ovaj dvostruki status često dovodi do tenzija, posebno između flamanske i francuske zajednice, koje se bore za veći uticaj u gradu.

Kako bi belgijski model mogao izgledati u BiH?

U kontekstu Bosne i Hercegovine, belgijski model bi podrazumijevao dalju decentralizaciju vlasti i autonomiju za tri konstitutivna naroda: Bošnjake, Hrvate i Srbe.

Jedna od mogućih varijanti bila bi stvaranje tri entiteta ili regiona, od kojih bi svaki imao visok stepen samouprave, dok bi federalna vlast bila zadužena za pitanja od zajedničkog interesa, kao što su vanjska politika, odbrana i međunarodni odnosi.

Spominjanje belgijskog modela u Hrvatskoj može se povezati s trenutnom političkom situacijom u BiH. Hrvatski političari i predstavnici često ističu da Hrvati u BiH nemaju jednaka prava kao Bošnjaci i Srbi, posebno u kontekstu izbora i zastupanja u državnim institucijama.

Belgijski model se, prema mišljenju nekih, može pojaviti kao kompromisno rješenje koje bi omogućilo Hrvatima veću autonomiju i zaštitu njihovih interesa, dok bi istovremeno očuvalo teritorijalni integritet BiH. Ova ideja ima svoje pristaše, no mora se istaći da bi dodatna decentralizacija mogla dovesti do daljnje podjele i slabljenja državnih institucija.

Postoje stvari koje bi se nedvojbeno pojavile u slučaju njegove primjene u BiH. Jedan od glavnih problema je pitanje teritorijalne podjele. U BiH, tri konstitutivna naroda nisu jasno geografski odvojena, što bi dovelo do dodatnih tenzija u slučaju određivanja teritorija regiona.

Osim toga, postoji opasnost da bi dodatna decentralizacija mogla dovesti do daljnje fragmentacije države i otežavanja donošenja odluka na državnom nivou. Belgija, iako uspješna u održavanju jedinstva, često se suočava s političkom krizom zbog dubokih podjela između Flamanaca i Valonaca, što bi moglo biti upozorenje za BiH.

Kompleksnost i sporost sistema

Jedan od najvećih problema belgijskog modela je njegova kompleksnost i sporost u donošenju odluka. U Belgiji, formiranje vlade može trajati mjesecima, a često i godinama, zbog potrebe za konsenzusom između različitih zajednica. Ova sporost može dovesti do političke paralize, što bi u BiH, gdje su politički odnosi uveliko kompleksni, moglo imati ozbiljne posljedice.

Ako bi se belgijski model primijenio u BiH, Sarajevo bi moglo dobiti sličan status kao Brisel – grad koji bi bio podijeljen između različitih zajednica. Međutim, ovakvo rješenje bi moglo dovesti do dodatnih tenzija, posebno ako bi se grad našao u središtu sukoba oko nadležnosti i resursa. U Belgiji, Brisel je često bio izvor nesuglasica između Flamanaca i Valonaca, a sličan scenarij mogao bi se ponoviti u BiH.

Belgijski model nije magično rješenje koje bi riješilo sve probleme u BiH. Realnost njegove primjene nosi više upozorenja nego obećanja. Belgija, unatoč svojoj stabilnosti i ekonomskoj snazi, godinama se bori s političkom paralizom, dugotrajnim formiranjima vlada i sve dubljim podjelama između Flamanaca i Valonaca. Ako je takav sistem izazov za razvijenu evropsku državu, koliko bi onda bio rizičan za BiH, gdje su podjele još dublje, a međupolitički odnoski kompleksniji.

Decentralizacija po belgijskom uzoru mogla bi, umjesto stabilnosti, donijeti još veću fragmentaciju, sporost u donošenju ključnih odluka i dodatne sukobe oko nadležnosti. Teritorijalna isprepletenost naroda u BiH onemogućuje jasnu podjelu na autonomne regije, a pokušaji nametanja takvog modela mogli bi eskalirati napetosti, a ne ih smiriti.

Prije nego što se bilo koji model prihvati, ključno je iskreno preispitati: da li belgijski put vodi ka jačanju države ili ka njenoj daljoj razgradnji? BiH ne treba model koji će produbiti podjele i oslabiti zajedničke institucije, već onaj koji će omogućiti funkcionalnu suživot, uz poštovanje prava svih.

Belgijsko iskustvo upozorava – decentralizacija bez jasnih zajedničkih ciljeva može voditi u dugotrajne krize. Umjesto kopiranja tuđih rješenja, BiH treba pronaći vlastiti put, koji će izgraditi stabilnost, a ne podjelu. U suprotnom, umjesto rješenja, dobit ćemo još jedan izvor sukoba.