Zašto je Tomo bio vijest dana u Bosni i Hercegovini

Tomislav Cvitanušić, Sarajlija koji je prije nekoliko dana zakoračio na krov svijeta, Mount Everest, nakratko je postao jedna od glavnih, ako ne i glavna vijest u državi. Teško je naći medij koji nije izvjestio da je jedan Bosanac i Hercegovac u srijedu 17. maja stao na najviši vrh svijeta.

U državi gdje dominira politika, gdje su političari kojekakve zvijezde koje okupiraju javni prostor, Tomo je uspio razgrnuti prostor za nešto drugačiju priču.

Ali zašto je to tako? On nije prvi čovjek iz BiH koji se popeo na Mount Everest, ali je vijest ipak odjeknula. I bez obzira ako po strani ostavimo Tomin dugogodišnji javni aktivizam i za domaće prilike opću prepoznatljivost, o usponu Tome pričalo se i komentrisalo.

Tajna je vjerovatno u poruci, ali i simbolici. BiH je država koja nekako predodređeno vapi za uspjehom, nešto kao duhovna hrana. U državi gdje jako često nema sistema u mnogim sferama društva, gdje zapinje na svakoj stepenici, gdje su politizirani sport i kultura i vjera i nacija i sve što treba i sve što ne treba, uspjeh poput Tominog dođe kao društvena terapija, doza nade da je moguće ispuniti snove, pobijediti i dosegnuti vrh.

Tomin uspon se na društvenim mrežama komentarisao u rangu uspjeha Edina Džeke, Džanana Muse ili Lane Pudar. I da, sve su to prije svega individualni uspjesi naših sportista, ali ih često slavi nacija. Valjda nam s vremena na vrijeme, u kakofoniji društva kojeg smo kreirali i toliko zapali u svakodnevnu toksičnost koju generira politika, očajnički treba trunka uspjeha nekog našeg da nas samo podsjeti da smo živi i da vrijedimo.

Treba nam da nas barem nakratko vrati na tračnice nade i kaže da se vrijedi boriti, i zbog sebe i zbog drugih pa čak i ako to zahtjeva put do vrha svijeta. Ispred svih nas je mnoštvo malih everesta, a neko će definitivno dosegnuti i do onog najvišeg iznad 8,8 hiljada metara, kao što je to uradio Tomo.