Procjena je da se u zatvorima država bivše Jugoslavije nalazi blizu 10.000 osuđenika. Među njima ima onih koji su osuđeni za najgora djela kao što su ubistva, silovanja i ratni zločini.
Mnogi se pokaju tek kada se nađu iza rešetaka, a jedna grupa njih odlučila je to pokajanje izraziti putem društvenih mreža.
Kako nam je rekao administrator grupe, "Zatvorske priče" su nastale kako bi zatvorenici komunicirali jedni s drugima i zajedno prebrodili dane iza rešetaka. Kasnije su shvatili da bi na taj način mogli i smirit svoju savjest, tako što će drugima pomoći da ostanu na slobodi.
Robijanje je nauka
Prvo što smo se zapitali jeste, odakle internet u zatvoru?
"To ti je već viša sila brate moj", rekao nam je osuđenik koji se, kako je sam rekao, iz razumljivih razloga predstavlja pseudonimom Mekendesh.
Kako nam je rekao, zatvor najbolje razumiju sami zatvorenici. Policija, škola i mediji, prema njegovim riječima, ne prikazuju realno zatvorski život.
"To ne može svako. Prvo moraš biti mentalno jak. Ili postaješ izgrađena ličnost ili biljka na terapijama" rekao nam je Mekendesh.
Kako kaže, u zatvoru postoji mnogo onih s kojima ujutro piješ kafu, naveče ti zabiju nož u leđa kada je pretres sobe. Također, prema njegovim riječima, u zatvoru ima onih koji su osuđeni za najgora djela, ali suštinski nisu loši ljudi, nego su samo krenuli stranputicom.
"Ako im već uspiješ parirati u fizičkoj i psihičkoj snazi, tada nastupaju službene osobe. Tu ćeš naići na spodobe koje su tu iz nekog svog hira i uživaju dok te muče ili su pak došli iz neke seoske avanture. Nemaju veze sa životom. Takvi ti unište život kada se najmanje nadaš", poručio je Mekendeš iz svoje zatvorske ćelije koja se nalazi negdje u Srbiji.
Naravno, nezaobilazno pitanje bilo je i homoseksualizam u zatvorima.
"Ma to su ti priče iz američkih filmova, nema toga kod nas. Kao prvo, niko ne robija toliko dugo da bi 'zaigrao za drugi tim', a drugo, u većini zatvora dozvoljene su posjete žena i djevojaka".
Kriminal se ne isplati
Prema riječima našeg sagovornika, mnogi mladi, među kojima je bio i on, nađu se na stranputici. Zbog toga se odaju kriminalu.
"Mladi imaju pogrešne uzore. Misle da je 'cool' biti u zatvoru, da će zbog toga imati više uspjeha kod djevojaka. Takav sam bio i ja, sve dok nisam zaglavio u ćuzi. Tada sam vidio šta je to i da to ustvari nije nikakav život", prisjeća se Mekendeš svojih prvih dana iza rešetaka.
Kako je rekao, on i mnoge njegove kolege se ne uspijevaju vratiti i prilagoditi životu na slobodi i najčešće se ponovo vrate. Prema njegovom mišljenju, sami zatvorski sistemi u državama regiona ne čine dovoljno na resocijalizaciji bivših zatvorenika.
"Napravili smo ovu grupu kako bismo, hajde da tako kažem, malo prepali druge. Na ovaj način pokazat ćemo im kakva je zatvorska realnost, te da im se zbog toga ne isplati baviti kriminalom. U suprotnom će završiti kao mi", rekao je Mekendeš u razgovoru za Klix.ba.
Zatvorski sistemi nisu prilagođeni za resocijalizaciju bivših zatvorenika
"Mislim da je krajnje vrijeme za prilagođavanje zatvorskih sistema savremenim društvenim tokovima. Ovo što danas imamo ni u kom slučaju ne doprinosi resocijalizaciji zatvorenika, tako da se mnogi nakon odsluženja kazne ponovo vrate kriminalu", rekao je za Klix.ba Ibrahim Prohić, psiholog i nekadašnji zaposlenik zatvora u Tuzli.
Kako je istaknuo, zatvorenicima nije omogućena adekvatna stručna pomoć za vrijeme njihovog boravka u kaznenim ustanovama u BiH.
"Mislim da je do slabe resocijalizacije i čestih povratnika u zatvor dovela nedovoljna obučenost osoblja u zatvorima. Mislim da je Facebook grupa 'Zatvorske priče' ustvari jedna veoma pozitivna pojava. Zatvorenici su sami odlučili izaći u javnost i pomoći drugima. Jedno od savremenih penoloških mišljenja jeste da zatvorenicima treba biti omogućena komunikacija s vanjskim svijetom", objasnio je Prohić.
