Prolaznici je uglavnom poznaju, pomažu, zastanu i porazgovaraju. Čak ni sibirske temperature nisu Alisu spriječile da cijeli dan sa djecom provede na ulici. Kutija od kartona jedina je zaštita od hladnoće, a djeca ponekad uđu u obližnje kafiće gdje ih počaste čajem i ugriju.
"Pitaju me kako sa minusima. Nikako. Ali šta da radim. Djeci je opet bolje nego nama, oni se nekad ugriju. Nemam izbora, moram ovako. Pitaju ljudi da li mi je hladno, pa kako nije, ko bi volio sjediti ovdje iz čista mira, ali moram nahraniti djecu. Neko da, neko ne, a nije ni dužan dati", priča nam Alisa.
Njena je porodica jedna od pet romskih porodica smještenih u kolektivnom centru u Podhranjenu, nekoliko kilometara od grada. Alisini su iselili i napravili montažnu baraku od drveta, jer je vlaga uništila zidove kolektivnog centra pa je nemoguće stanovati na tom mjestu.
Kolektivni centar bez struje i vode
"Mi živimo u jako teškim uslovima, bez vode, struje, nemamo nikakva primanja osim dječijeg dodatka od 119 KM. Ja četvero djece hranim. Nemamo drva, nikakve uslove baš, smrzavamo se, a niko neće da nam pomogne, obraćali smo se svima i Općini i kantonalnim vlastima i Centru za socijalni rad, ali ništa. Ja sam morala izaći iz ovog kolektivnog, oboljeli bi. Hladno je, a mi smo više napolju nego u baraci. A i ostalima je teško, Behara, samohrana majka sa 11 djece, druga Alisa Seferović petero, Sandra Seferović troje...", priča Alisa.
Ističe da su Romi ugroženi jer niko na njih ne obraća pažnju.
"Ja i čovjek smo tražili posao. Ja bih čistila stubišta, bilo šta, on je tražio u komunalnom, ali Rome niko neće da zaposli, niti da nam bilo kako pomognu. Mi bi radili. On skuplja po smetljištu limenke, sekundarnu sirovinu koja je jako jeftina i teško je doći do nje. Po cijeli dan po smetljištu sa djecom traži. Navečer u baraci malo naložimo da se ugrijemo i tako svaki dan. Šta da radimo drugo kad nemamo šta da jedemo. Bili su i ramazani i bajrami nikad nam niko nije vrata otvorio da nam pomogne", priča Alisa.
Niko od romske djece ne pohađa ni školu
"Nemamo mogućnosti da nam djeca pohađaju školu, ali ipak se nadamo da će Almedina, ako Bog da u septembru ako budem imala mogućnosti. Prvo nek nam obezbjede da imamo vodu i struju, da možemo djecu okupati da idu u školu. Kad bi riješili te stambene probleme i mogli bi, kad bi imali krov nad glavom, a kako djecu neokupanu poslati u školu. Gledamo ove dnevnike, po drugim mjestima pomažu Rome, djeca idu u vrtiće u škole, imaju smještaj, dobili mogućnosti jer su podržani od građana i grada. Pet godina sa nama prave ankete, obećavaju nam ali uzalud, godina po godina prođe, mi i dalje u kolektivnom centru", priča Alisa.
Zakoni nisu isti za Rome
U Goraždu živi svega nekoliko romskih porodica i to u Podhranjenu. Na drugim mjestima ih nema ili tek povremeno dolaze ali brzo idu.
"Pet godina smo već tu, došli smo sa Ilidže, jer je moj svekar i ostali odavde, iz Zupčića, oni su ovdje svi upisani u matičnim knjigama. Rođeni su ovdje, ali džaba kad za nas nisu isti zakoni. Evo nijedna od nas Romkinja ne prima naknadu za treće djece iako smo ovdje pet godina, kažu da nas je neko slagao da to može. Kao trebamo roditi ponovo dijete pa da primi naknadu. Mi taj Zakon nismo vidjeli crno na bijelo, a kažu da može i na svako sljedeće dijete. E kako Behara ne može primiti na 11 djece, znači da bi trebala još jedno roditi. Da pravi narod sirotinju da bi jedno ostvarilo pravo, meni je to smiješno", zaključuje Alisa Kratovac.
Priželjkuje da jednog dana i Rome u Goraždu predstavlja neko ko će se boriti za njihova prava, omogućiti im bolje uslove za život, školovanje djece i mogućnost zaposlenja.
