Prije svega, ja sebe vidim kao istinskog turskog patriotu, a ne izdajicu, u bilo kojem smislu. Patriotizam je vrijednost koju sam prvenstveno stekao u mojoj porodici, ali je i moje svjesno političko opredijeljene. Smatram da je moj patriotizam već dokazan, ali o njemu može svjedočiti i formalno priznanje u Počasnom pismu, koje su mi dodijelile turske snage ratne mornarice 2009. godine, tokom služenja vojnog roka.
Tokom proteklih nekoliko godina, osim što sam turski patriota, ja se smatram i bosanskim patriotom, jer je moj sin jednom polovinom Bosanac, i jer i ja živim u ovoj lijepoj zemlji u kojoj ljudi također zaslužuju bolje uslove. No, rasprava o uslovima života u Bosni i Hercegovini je posebno pitanje, i u ovom pismu želim prije svega navesti razloge zbog kojih podržavam proteste u Turskoj, i šta je 11-godišnja vladavina AKP-a donijela građanima Turske.
Prije nego navedem ove razloge, želio bih skrenuti pažnju na nivo dezinformacija, koje postoje u Bosni i Hercegovini o stanju u Turskoj. Rezultat toga su i komentari koji su se mogli čuti u videu, prilikom mog intervjua, kao i na različitim društvenim mrežama i medijima. U stvari, i većina turskih građana je bila pod djelovanjem ovih dezinformacija do prošle sedmice, ali je u međuvremenu ova zavjesa podignuta, i stvarnost je mnogo vidljivija.
A šta je stvarnost?
Ekonomski pokazatelji:
Postoje tvrdnje i uvjerenja da turska ekonomija doživljava procvat. Činjenica je da ekonomski pokazatelji govore o porastu, ali moram reći da ekonomski razvoj Turske više liči na razvoj kancerogenih ćelija: rast uprskos tome što to izaziva smrt cijelog organizma. Ovdje su neki ekonomski pokazatelji:
Ovi pokazatelji jasno govore da turski "ekonomski boom" isključivo počiva na finansijskim sredstvima zasnovanim na "dugovanjima". U odnosu na strana dugovanja u iznosu od 323.500.00.000 (323,5 milijarde dolara), 65.000.000 (65 miliona) dolara povrata duga MMF-u, nisu ništa drugo nego dobar retorički izvor za propagandu.
Turska ekonomija postoji ne samo zahvaljujući stranim kreditima, nego i prihodima prikupljenim kroz privatizaciju velikih državnih korporacija. Tokom 11 godina vladavine AKP-a, Turk Telekom, Petkim (država naftna kompanija), i neke od važnih strateških luka, prodate su stranim kompanijama. Osim toga, inozemni udio u turskim bankama je porastao za 42%. Kao poređenje, ovdje su omjeri učešća inostranog kapitala u bankama u različitim zemljama:
Njemačka: 5% Italija: 8% Španjolska: 10% Holandija: 11%
Danska: 17% Francuska: 19% Grčka: 20% TURSKA: 42%
Navedeni pokazatelji govore o tome da turska ekonomija jeste u porastu, ali u korist stranog kapitala, a ne turskog naroda. Novca u Turskoj ima, ali je u rukama stranog kapitala. To je razlog zašto svi vole AKP i Erdogana!
Kao profesor antropologije, ja sam trenutno uključen u niz istraživanja koja se bave društvenim pitanjima i tržištem, što mi daje priliku da putujem po cijeloj Turskoj, i da se sam uvjerim u stepen siromaštva koje je itekako vidljivo u svakom sektoru, u ruralnim i urbanim područjima, i u svakoj regiji. Tokom niza godina, ljudi su imali pogrešno uvjerenje da je ekonomija u Turskoj u porastu, i da je njihova krivica što žive u lošim uslovima. Međutim, i oni su odnedavno postali svjesni da to nije njihova krivnja.
Oni koji žele da se uvjere u život i siromaštvo ljudi u Turskoj, trebaju posjetiti i druge dijelove zemlje, a ne samo luksuzna turistička mjesta u Antaliji, Bodrumu ili bogate trgovačke centre u Istanbulu. Budite sigurni, obični ljudi u Turskoj ne žive kao što je to prikazano u turskim serijama!
Društvena pitanja
Osim stanja u ekonomiji, Turska prolazi kroz težak period kada je riječ o društvenim pitanjima. Individualne slobode građana su na udaru već 11 godina, ali posebno u posljednje tri godine. Turska je bila primjer sekularne države, u kojoj većinsko stanovništvo čine muslimani. U posljednjih nekoliko godina, to je djelimično uništeno. Mada se najčešće spominje, zabrana korištenja alkoholnih pića nije jedini pokazatelj, već postoji i mnogo drugih društvenih pitanja koja se moraju razmatrati.
Na primjer, u posljednjih 10 godina, diksriminacija i zločini protiv žena postali su dio svakodnevnice. Prema statističkim podacima Svjetskog ekonomskog foruma, Turska se nalazi na 126. mjestu u svijetu s obzirom na jednakost muškaraca i žena, a jedna od tri žene su izložene nasilju. Prema statistici Ministarstva pravosuđa Turske, između 2002-2009, zločini prema ženama porasli su za 1400% (hiljadu četiristo posto).
Broj žena koje su ubijene:
2002: 66 2003: 83 2005: 164 2006: 663 2007: 1011 2008: 806 2009 (sedam mjeseci): 953
Politička pitanja
Vladavina AKP, duga 11 godina obilježena je i agresivnom politkom, i u oblasti unutarnje i vanjske politike. Ljevičari, kemalisti, nacionalisti... Neovisno od toga o kojim drugim idejama je riječ, AKP i Taip Erdoan se ne ustručavaju da koriste agresivan diskurs. Ovakve reakcije Recepa Tayyipa Erdogana dovele su do toga da je "linč" postao dio kulture političkog života. Jedan od primjera je bio i agresivna reakcija pojedinih državljana Turske na učesnike podrške protestima, ispred BBI centra u Sarajevu, što se nije moglo vidjeti u TV prilogu.
Nepostojanje tolerancije prema drugačijem mišljenju, reflektovalo se i na slobodu govora. Ovoga trenutka, 72 turska novinara su u zatvoru, što je dvostruko više od broja zatvorenih novinara do 12. septembra 1980. godine. Poređenja radi, broj novina koji su u zatvoru u Iranu je 45, u Kini 32, Saudijskoj Arabiji 4 i u Siriji 15.
Stoga ne iznenađuje da pozicija Turske, kada je riječ o slobodi medija, neprestano opada. U 2005. godini Turska je bila na 98. mjestu u svijetu, 2012. godine na 148. mjestu, a trenutno je na 154 mjestu.
"Kultura agresije" nije samo vidljiva u unutrašnjoj, već i u vanjskoj politici Turske. Uprkos lažnog nastojanja da se Turska prikaže kao anti-imperialistička ili anti-cionistička zemlja, ona je preuzela ulogu “lokalnog policajca” u službi imperijalizma u regionu, utemeljenog na neo-otomanskoj perspektivi.
Jedan od primjera su i trenutni odnosi sa Iranom, koji su bili miroljubivi od 16. maja 1639. godine, a granica između Turske/Otomanskog carstva i Irana/Persije je bila stabilna 374 godine. Međutim, posebno u protekle dvije godine, Turska je promijenila svoju politiku prema Iranu, a jedan od pokazatelja je postavljanje NATO radarske baze u Turskoj 2011. godine. Tehnički rečeno, ovaj radar ne može zaštiti Tursku od iranskih projektila, nego ima za cilj da zaštiti Izrael. Stvarnost koja se krije iza ovoga je anti-cionistički diskurs Erdoana, vidljiva je i kroz nedavnu vojnu saradnju Turske i Izraela protiv Sirije.
Turska je, također, prepoznata kao glavna zemlja preko koje se prevozi pomoć teroristima u Siriji. Poznato je da sirijski teroristi od Turske ne dobijaju samo naoružanje, nego im se osigurava liječenje u turskim bolnicama i pomoć u izbjegličkim kampovima u kojima su smješteni u Turskoj. Važno je napomenuti da su Erdogan i Hafiz El Essad sa svojim porodicama proveli zajednički godišnji odmor, samo godinu dana prije otpočinjanja građanskog rata u Siriji.
Za one koji su upoznati s licemjerstvom Erdogana, ovo nije bilo iznenađenje. Godinu dana prije građanskog rata u Libiji, Erdogan je dobio Nagradu za ljudska prava od Muamera Gadafija. Na ceremoniji dodjele nagrade Erdogan je zahvalio Gadafiju za njegovu pomoću u održavanju mira u svijetu, da bi već sljedeće godine pomagao pobunjenike protiv Gadafija.
Ko su demonstranti u Turskoj?
Jednostavno rečeno, osim fanatika AKP-a i Erdoganovih simpatizera, svı ostalı protestvuju protiv vlade: ljevičari, nacionalisti, Kurdi i Turci, Suniti i Alevi, učitelji i studenti, advokati, novinari, ... svi. Čak i oni koji su glasali za AKP.
Pošto pojedini strani mediji prave poređenje između nemira u Turskoj i onih u Libiji i Egiptu, potrebno je naglasiti sljedeće: poslije nemira u Egiptu i Libiji, uz pomoć stranih zemalja, na vlast su došle nove konzervativne vlade sa islamističkim tendencijama. Narod Turske se suprostavlja takvoj vrsti vladavine i svjesni su saradnje postojeće vlade i imperijalista. U stvari, to je glavno pitanje koje je natjeralo ljude da se pobune.
Treba, također, naglasiti da je još jedno pitanje zbog kojeg je došlo do protesta, stepen dezinformacija u medijima. Monopolistička struktura medija u Turskoj, sa par izuzetaka, je u rukama vlade. Prave informacije dolaze do ljudi samo zahvaljujući društvenim medijima i mrežama. Pri tome treba imati na umu da su TRT i Agencija Anadolija bojkotirane zbog njihovog manipulativnog i dezinformativnog novinarstva, koje je u službi propagande. Na žalost, one su izvor informacija na koje se mediji u Bosni i Hercegovini uglavnom oslanjaju.
Zbog svega ovoga ja se nisam naljutio, niti sam i dalje ljut na čovjeka koji me je upitao "ko sam ja i šta ja radim ovdje". Na žalost, bilo je jasno vidljivo da je i on, kao i mnogi drugi građani Bosne i Hercegovine, pod utjecajem kampanje koja je na djelu, i (dez)informacija koje se šire.
Sa druge strane, ja znam da mnogo građana Bosne i Hercegovine podržava istinu, i da tragaju za istinom. Nadam se da ovo pismo neće biti shvaćeno kao prilika da, kao osoba koja je napadnuta, iskažem svoje mišljenje, nego da će biti i skroman doprinos nezavisnom novinarstvu i izvještavanju u Bosni i Hercegovini, i ostvarivanju prava građana da dobiju i druge, nezavisne informacije i istinu o protestima u Turskoj.
