Samohrana majka Advija Đozo ponovo sretna, s porodicom uselila u novi dom
Advijin 21-godišnji sin Dino koji zbog autizma treba posebne uslove života, prvi put ima i vlastitu sobu, za svoj mir i svoje igračke.
"Nakon 19 godina, poslije zdravlja, jedina moja želja je bila da imam svoj krov nad glavom", kaže nam presretna Advija Đozo.
Dok priča o radosti zbog novog doma za koji se godinama borila, uz malo novca od invalidnine i dječijeg dodatka koji nije bio dostatan ni za osnovne potrebe, Advija zahvaljuje medijima na podršci koju su pružili. Zahvaljuje federalnom ministarstvu izbjeglih i raseljenih lica od kojih je dobila materijal i dio sredstava za gradnju kuće, te gradskoj upravi na pomoći.
Porodica Đozo je uz pomoć humanih ljudi osigurali neophodni novac za gradnju kuće, a u akciju pomoći uključilo se i lokalno udruženje "Srce Grada Goražda".
"Nemam riječi da se zahvalim svim ljudima, a posebno Seju Mićivodi koji je počeo graditi kuću bez ijedne marke, svima se zahvaljujem, ali moram istaći da su kroz cijelu moju životnu borbu mediji bili velika podrška“, kaže Advija.
Borba za krov nad glavom nije jedina bitka Advije Đozo, najveći motiv joj je da osigura bolje uslove života sinu Dini kojem je dijagnosticiran usporen psihomotorni razvoj sa elementima autizma i kojem je potrebna stalna njega i pomoć.
"Moj Dino konačno ima svoju sobu, tamo su njegove stvari, on može da se igra i provodi vrijeme tu, potrebno mu je da bude sam, ali i da sam ja uz njega. Bila sam teško oboljela, ali moja jaka želja da pomognem svom djetetu me drži. Imam još jednog sina koji je hvala bogu oženjen i imam i unuče, ali ljubav prema Dini je neopisiva, jer on je poseban i borit ću se za njega, da što duže živim da ne bi ostao bez svoje mame", ispričala je Advija.
I teško životno breme, u novom domu, lakše je nositi, smatra Advija koja je okusila svu gorčinu života, glad, neimaštinu, bolest.
"Moja priča ima sretan kraj, nažalost mnoge priče ne završavaju tako. A tako malo humanosti je potrebno da se neke velike želje ispune i ljudi učine sretnim", kaže Advija.
U naselju Belvedere, koji je kolektivni centar za prognane, smješteno je više od trideset porodica, raseljenih osoba i izbjeglice iz Foče, Višegrada, Rogatice, Čajniča i drugih gradova.
U BiH je prema evidenciji UNHCR-a i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice još uvijek je u funkciji 156 kolektivnih centara u kojima je smješteno više od 8.500 ljudi. Plan je da se do 2020. godine zatvore svi kolektivni centri, a da se njihovi korisnici adekvatno zbrinu.
