I dalje vas "brinu" sitnice? Ovo su priče građana Sarajeva kojima je kora hljeba luksuz
Hladan zimski dan. Zagađenje zraka, nervoza zbog gužve u saobraćaju, ali i klupko misli o obavezama koje danas moramo završiti - naizgled, reklo bi se, za mnoge uobičajeni "problemi".
Međutim, iako na prvi pogled gradske ulice izgledaju kao da nose samo takve, svakodnevne brige - pojedina mjesta u gradu otkrivaju surovu realnost i stvarne izazove u životima ljudi.
Jedno od njih je Restoran dobre volje u vlasništvu udruženja Pomozi.ba, koji funkcioniše kao javna kuhinja u Sarajevu.
Ispred restorana, koji se nalazi u blizini Gradske tržnice, ljudi se okupljaju svakoga dana nešto prije 11 sati, strpljivo čekajući na svoj tanjir toplog obroka. Mnogi dolaze, i odlaze - u tišini. Koriste priliku da odmah ručaju ili, noseći vrećice, cekere i plastične posudice, žure kući kako bi nahranili i porodicu.
Broj prijavljenih ljudi koji se hrani samo u Restoranu dobre volje iznosi oko 400, a prilikom naše posjete uvjerili smo se da su to osobe različite dobi, ali i različitih životnih priča.
"Ja sam i otac i majka..."
Jedan od korisnika koji je s nama podijelio svoju priču je Mehmedalija, samohrani otac i udovac koji već nekoliko godina posjećuje restoran.
"Godine 2019. supruga mi je preselila. Dva dana nakon njene dženaze, izgorjela mi je kompletna kuća. Sin je 2017. dobio multiplu sklerozu, a kćer je dobila istu bolest dvije godine poslije. Ja sam i otac i majka. Kćerka je na kolicima, sin sa štakama. Tako sam na kuhinji", podijelio je s nama dio svoje priče.
Iako sadrži tugu zbog teških vremena, iz Mehmedalijinog pogleda vidi se i ponos, jer je pronašao način da preživi: "Hvala dobrom narodu, koji pomaže javnoj kuhinji, jer na taj način pomaže i nama", iskren je.
Neki od korisnika imali su uobičajene živote, siguran posao i sretan dom, ali, kažu, našli su se u situaciji gdje im je jednostavno ponestalo izbora.
"Silom prilika sam bio primoran da koristim usluge restorana. Što se tiče same usluge, ona je na vrhunskom nivou, za svaku pohvalu. U najboljem restoranu ne možeš dobiti ono što možeš ovdje", rekao nam je sagovornik Nedžad.
"Ne znam kako bi ovaj narod opstao bez javne kuhinje"
Javne kuhinje pa tako i Restoran dobre volje, uvjerili smo se, postali su oslonac za mnoge ljude i njihove porodice. Svaka peta osoba u BiH živi ispod linije siromaštva, a dolazak ovdje nekima je i jedini siguran trenutak u danu. Nažalost, tu činjenicu često smetnemo s uma.
Građani ne skrivaju koliko im topao obrok znači, ali i koliko su na njemu zahvalni. Uprkos svemu, među našim sagovornicima nije bilo mjesta za bilo kakvu primjedbu ili nezadovoljstvo, već samo riječi hvale.
"Dobro je, hvala Bogu. Obroci su dobri. Svaki dan daju nešto novo i to mi pomaže. Zadovoljna sam, prezadovoljna. Mnogo znači... Preporučila bih svakom da dođe, nema tu nikakvog stida", rekla nam je sagovornica Ferida.
Kako kaže, osim nje, u restoranu je prijavljen i njen suprug, koji je invalid.
Priče građana, korisnika restorana, podsjetile su nas koliko je malo dovoljno da bi nečiji dan postao bolji. Dok mnogi uživamo u luksuzu izbora hrane, postoje oni koji nemaju ni najmanje mogućnosti da biraju.
"Čak i meni topao obrok znači mnogo, a mislim da ima ljudi koji su u većoj potrebi. Tako da ovdje možemo samo sa zahvalnošću doći. Hvala im, jer su mnoga usta nahranili i mnoge porodice spasili. Da nije njih, ne znam kako bi ovaj narod opstao", dodao je Nedžad.
Kad je "dobar dan", osim glavnog jela služe se kolač, sok i voće
Sam prostor restorana ispunjen je toplinom, a u njemu vladaju bratsko-sestrinski odnosi. Kuharice restorana trude se uvijek biti nasmijane i srdačne, te svima pružiti dovoljno pažnje. Do danas, kažu, upoznale su navike ljudi koji ih posjećuju.
"Nemamo određen meni. Kuhamo na osnovu toga što imamo, trudeći se da je raznovrsno. Svaki dan je nešto drugačije, od vrste mesa do drugih namirnica. Boranija, punjene paprike, grah, pita, riba - koja je obavezna jednom sedmično - nijedan dan nije isti", kazala nam je ljubazna Aida pa dodala:
"Kad imamo donaciju, korisnici restorana uz redovan obrok dobiju sok, kolač i voće."
Jela se pripremaju s puno pažnje i ljubavi. No, osim hrane, ovo je mjesto na kojem mnogi pronalaze i vid podrške, osjećajući se da nisu usamljeni ni prepušteni sebi.
"Uglavnom isti ljudi dolaze svaki dan. Naučite ih kako dišu. Gledamo da prilagodimo obroke tome šta ko voli ili ne voli, ali i šta ko smije jesti. Dosta ljudi ima problema sa šećerom ili pritiskom. Moramo paziti šta im dajemo. Trudimo se da ljudima ugodimo i da bar ovaj jedan obrok koji jedu - bude kako treba", objasnila je.
Ekonomska kriza, gubitak posla, bolesti ili smrt bračnog druga, samo su neki od razloga zbog kojih se građani oslanjaju na javne kuhinje.
Znajući to, mnogi odlučuju pomoći radu javnih kuhinja, kako finansijski tako i na druge načine. U prostorijama restorana nalazi se kutija za doniranje priloga, dok pojedini, kako smo se uvjerili i prilikom naše posjete, koriste priliku da dođu u restoran i lično donesu namirnice.
Još jedna od opcija, a naročito pogodna za one koji su vlasnici kompanija, jeste digitalna banka hrane, inicijativa Nikogladan.ba, koja povezuje kompanije direktno s javnim kuhinjama koje brinu o najugroženijim sugrađanima i sugrađankama, uz poreske olakšice.
Riječ je o prvoj platformi ove vrste, koju su kreirali Fondacija Mozaik i Udruženje Pomozi.ba, a njena najveća prednost je što donaciju možete obaviti u samo nekoliko klikova. Javne kuhinje automatski dobivaju notifikaciju i mogu rezervisati donaciju.
"Sve do sada objavljene donacije bile su rezervisane u samo nekoliko minuta nakon objave, što jasno pokazuje kolika je potreba za doniranom hranom i ovom vrstom komunikacije između kompanija i posrednika koji brinu o našim najugroženijim sugrađankama i sugrađanima. Preko platforme, možete donirati hranu iz redovnih zaliha, hranu pred istek roka trajanja, svježu hranu, kao i onu s oštećenom ambalažom - sve što zadovoljava standarde za konzumaciju", ističu iz Nikogladan.ba.
I, dok smo svakodnevno okupirani raznim svakodnevnim brigama i "problemima" - lako zaboravimo da život ne izgleda isto za sve.
Lica ljudi, korisnika javnih kuhinja, iza kojih su životne priče prepune borbe - i kojima je topao obrok najveća sreća u danu, poslužila su nam kao napomena koliko smo ustvari sretni, a ponajviše jer imamo mogućnost izbora.
Istina, možda ne možemo promijeniti svijet, ali možemo promijeniti jedan trenutak, dan, ili čak nečiji život. I nekada, to je dovoljno.
