Političko uskrsnuće Assada i Madura: Odbačeni lideri ponovo su dobili svojih pet minuta slave

Ruska invazija na Ukrajinu koja je započela u februaru 2022. godine, predstavljala je čin koji je i zvanično označio početak ere novog zahlađenja odnosa Rusije i Zapada. Odnosi Rusije i brojnih zapadnih zemalja ni ranije se nisu mogli smatrati idealnim, ali se saradnja, uprkos problemima, razvijala u brojnim sektorima, a naročito onima koji se tiču energetike, ekonomije i privrede općenito.

Međutim, i pored trenutnih napetosti na relaciji Zapad - Rusija, svijet može svjedočiti i brojnim drugim promjenama na globalnoj sceni koje su na površinu iznjedrile nove igrače, zbog čega su države na nekoliko kontinenata počele praviti značajne zaokrete kada je riječ o politikama prema susjednim zemljama, ali i određenim regionalnim i svjetskim kretanjima.

Područje Bliskog istoka koje se moglo smatrati dijelom svijeta u kojem najveći upliv imaju Sjedinjene Američke Države, postalo je uslijed niza okolnosti mjesto na kojem se sve češće prepliću i utjecaji drugih sila. To se naročito odnosi na Kinu koja je u posljednjem periodu svoju diplomatiju aktivno usmjerila upravo na ovaj dio svijeta, a pokazatelj nešto drugačijih vremena definitivno je sporazum o normalizaciji odnosa između Irana i Saudijske Arabije kojem je posredovao upravo Peking.

Dok Kina svoj utjecaj nastoji proširiti na Bliski istok i područje Centralne Azije gdje je ranije ruski pečat bio mnogo vidljiviji, Amerikanci svoje planove "kuju" u kineskom dvorištu, tačnije na području Indo-Pacifika gdje se stvara sve jači savez azijskih zemalja koje predvode Japan i Južna Koreja, kao i Tajvan koji i dalje u međunarodnom smislu nema jasno definisan status.

Slična situacija je i na ostalim kontinentima gdje su se nakon dugo godina geopolitičke karte počele nešto drugačije miješati i gdje se, kao što primjer Afrike to pokazuje, utjecaj Francuske počinje mijenjati utjecajem Rusije ili u slučaju Južne Amerike, utjecaj Sjedinjenih Američkih Država mijenja kineskim.

Brojnim promjenama u međunarodnim odnosima vjerovatno ćemo svjedočiti i u budućnosti. Napetosti između velikih sila i dalje će rasti što će svakako utjecati i na brojna regionalna rivalstva.

Međutim, dok to za određene države već sada predstavlja glavobolju u političkom, ekonomskom i svakom drugom smislu, postoje političari koji su period haosa iskoristili za to da povrate bar dio političke relevantnosti koja je nestala u moru sankcija, izolacija i drugih vidova političke borbe.

Oni za koje se može reći da su na neki način uspjeli izvući najbolje za sebe su predsjednik Sirije Bashar al-Assad te prvi čovjek Venecuele Nicolas Maduro.

Godinama mimo političke mape svijeta

Od početka 2013. godine kada je Maduro i zvanično započeo svoju predsjedničku funkciju, prvi čovjek Venecuele suočavao se sa brojnim problemima u odnosima sa Zapadom, a naročito sa Sjedinjenim Američkim Državama.

Amnesty International optuživao ga je za brojna kršenja ljudskih prava, a nekadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama bio je prvi koji je nametnuo sankcije Maduru i drugim venecuelanskim zvaničnicima zbog kršenja ljudskih prava i korupcije.

Dvije godine kasnije, Donald Trump, tada prvi čovjek SAD-a, prijetio je da će u Venecuelu poslati vojsku nakon što su u toj državi organizovani protesti protiv Madura i njegove vlade.

"Imamo mnogo opcija za Venecuelu, to je naš susjed. Mi smo širom svijeta i imamo trupe širom svijeta na mjestima koja su veoma udaljena. Venecuela nije daleko i ljudi pate i umiru. Imamo mnogo opcija za Venecuelu, uključujući moguću vojnu opciju ako je potrebno", rekao je tada Trump što je izazvalo veliko nezadovoljstvo među zvaničnicima Venecuele.

Situacija između Zapada, konkretno SAD-a i Venecuele eskalirala je nakon izbora 2019. godine kada je Maduro odnio pobjedu. Brojne nevladine organizacije i članovi opozicije tada su izjavili kako su rezultati izbora neregularni, a vođa opozicije Juan Guaido sebe je proglasio kao privremenog predsjednika države.

Tadašnji lideri susjednih zemalja poput Brazila i Kolumbije, koje su tada predvodili lideri koji su imali nešto veću podršku SAD-a, prepoznale su Guaidoa kao legitimnog predsjednika, a podršku su mu pružile i Sjedinjene Američke Države kao i Evropska unija.

U međuvremenu, venecuelanski predsjednik Nicolas Maduro suočavao se sa sve većom izolacijom kako na međunarodnom tako i na regionalnom planu s obzirom na to da su lideri okolnih zemalja u potpunosti prekinuli kontakt sa njim, ali i sa Venecuelom kao državom.

Iako je lider opozicije imao podršku Zapada, on u međuvremenu nije uspio osigurati podršku za svrgavanje Madura sa vlasti te je 2021. godine objavio kako raspušta paralelne strukture vlasti. Mala pobjeda za Madura na unutrašnjem planu nije značila gotovo ništa ukoliko se uzme u obzir da je situacija sa saveznicima u regiji i svijetu ostala manje-više nepromijenjena.

Međutim, da se Maduru strpljenje isplatilo, dokaz je period od 2022. godine kada se u Južnoj Americi počinju dešavati zaokreti koji su u potpunosti izmijenili političku mapu ovog kontinenta.

U susjednoj Kolumbiji, nakon predsjedničkih izbora 2022. godine na vlast je došao ljevičar Gustavo Petro, a jedan od prvih njegovih poteza nakon dolaska na vlast odnosio se upravo na sastanak sa Madurom. Nakon višegodišnje izolacije, Kolumbija je postala tako jedna od prvih južnoameričkih država koja je započela ponovno uspostavljanje kontakata sa Madurom.

Roze talas, odnosno nastavak širenja lijevo orijentiranih ideologija u Južnoj Americi nastavio se i nakon Kolumbije, a među onim državama koje su doživjele značajne promjene bio je i Brazil gdje je nakon vladavie konzervativnog Jaira Bolsonara na vlast stigao ljevičar Lula da Silva.

Od početka mandata, Lula da Silva na sve načine nastoji Brazil ponovno učiniti relevantnim regionalnim, ali i svjetskim faktorom na političkoj sceni. Organizovao je brojne sastanke na međunarodnom nivou, a vjerovatno najvažniji susret za pet mjeseci mandata odnosio se na Samit zemalja Južne Amerike gdje je popularni Lula okupio sve lidere država ovog kontinenta.

Zbog različitih političkih razmišljanja, sastanci u prethodnim godinama bili su gotovo pa nemogući, ali osim samog sastanka vjerovatno najzanimljiviji podatak se odnosio na to da je u Brazilu bio i Nicolas Maduro.

Zaboravljeni, izolirani i odbačeni predsjednik Venecuele, zahvaljujući nizu političkih okolnosti kako na unutrašnjem tako i na regionalnom pa i međunarodnom planu, definitivno je u Brazil stigao kao pobjednik. Predsjednik Brazila ga je zagrlio i poželio dobrodošlicu, a Maduro se nakon dugo vremena osjećao kao dio političkog društva odakle je izostajao dugo vremena.

"Dozvolili smo ideologiji da nas podijeli i prekine naše napore za integraciju. Napustili smo naše kanale dijaloga i naše mehanizme saradnje i svi smo zbog toga na gubitku. "Maduro je dio ovog našeg kontinenta. Njegovo učešće na ovom sastanku vrijedno je poštovanja. Niko nije dužan ni sa kim da se dogovara. Tako mi to radimo. Ovdje nije sazvan sastanak Lulinih prijatelja. Sazvan je sastanak predsjednika kako bi se napravilo zajednička institucija sa ostalim južnoameričkim zemljama", poručio je Lula.

Assad kao šok za mnoge

Osim Madura koji je, bar privremeno, ponovno postao faktor na političkoj sceni Južne Amerike, slična stvar dogodila se i sa dugogodišnjim predsjednikom Sirije Basharom al Assadom. Od početka Arapskog proljeća 2011. godine i niza sukoba koji su se dogodili u tom periodu, predsjednik Sirije postao je jedna od najomraženijih osoba na Bliskom istoku, ali i šire.

Godinama unazad, prvi čovjek Sirije tereti se za niz ratnih zločina, ali i humanitarnu katastrofu u kojoj se nalazi Siriji. Kontakti sa regionalnim državama svedeni su na minimum, a brojne države počele su podržavati rad opozicije koja je trebala smijeniti Assada.

U međuvremenu, Assad nije bio u potpunosti izoliran s obzirom na to da je uživao podršku Rusije, ali i Irana. Ipak, izostanak podrške susjednih, odnosno arapskih zemalja, nešto su što je Assada pratilo sve do prije nekoliko mjeseci.

Jačanjem Saudijske Arabije kao regionalnog političkog faktora i države koja želi da ostvari dublji utjecaj u nekadašnjoj isključivo američkoj sferi utjecaja, predsjednik Sirije ponovno je postao čovjek koji ostvaruje kontakte sa arapskim zemljama.

Među prvima koji su posjetili Assada bili su egipatski zvaničnici, a nakon toga uslijedili su sastanci sa zvaničnicima Ujedinjenih Arapskih Emirata. Ipak, vjerovatno ključni događaj dogodio se sredinom maja kada je Bashar al-Assad dobio poziv Saudijske Arabije da se pridruži sastanku Arapske lige. Prvi put nakon 12 godina, Assad je prisustvovao sastanku ovog tijela, a u saudijskom gradju Jeddi toplo su ga dočekali saudijski zvaničnici.

"Nadam se da to označava početak nove faze arapske akcije za solidarnost među nama, za mir u našem regionu, razvoj i prosperitet umjesto rata i razaranja. Arapska liga mora iskoristiti priliku da oblikuje svoju sudbinu bez stranog uplitanja", poručio je Assad na samitu.

Naravno, pred Assadom i arapskim zemljama još uvijek je dug put prema potpunoj obnovi odnosa, ali povratak Assada na sastanke jasan je znak kako i u arapskom svijetu pušu neki novi diplomatski vjetrovi.

Svi oni, kao i u prošlosti, vjerovatno u pozadini kriju određene interese, ali to za potpuno odbačenog sirijskog predsjednika svakako i nije toliko bitno. Nakon više od deceniju, Bashar al-Assad ponovo je tu i sjedi za istim stolom sa kolegama iz susjednih zemalja.

Uprkos brojnim zločinima, optužbama i izolaciji, Bashar al-Assad i Nicolas Maduro dočekali su svojih pet minuta. Za takav razvoj događaja vjerovatno sami nisu zaslužni, ali su definitivno na najbolji način iskoristili burne događaje i promjene u međunarodnim odnosima.