Na pitanje šta on kao zamjenik ministra, kao i drugi predstavnici u institucijama Kosova, iz reda bošnjačkog naroda, može učiniti na relaciji Kosovo-BiH, Bajrami kaže da i osim redovnih apela, obraćanja, oficijelnih pisama Predsjedništvu, Vijeću ministara i Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, te OHR-u, “ne preostaje veliki prostor za bilo koji drugi manevar”.
"Očekujemo da će se poslije poboljšanja odnosa između Kosova i Srbije, te već omogućenog putovanja Kosovara kroz Srbiju s ličnom kartom, omogućiti nešto slično i za BiH", kaže Bajrami.
Mišljenja je da bi do toga došlo potrebno je da bošnjački i hrvatski predstavnici u vlasti BiH drže ovo pitanje redovno otvorenim, jer kako kaže "znamo da njega najviše koče aktuelni predstavnici srpskog naroda u BiH, što, ni njima, ali ni drugima koji nisu zainteresirani za rješenje ovog pitanja, ne ide u prilog, jer je očigledno da političke tendencije na Balkanu idu ka relaksaciji regionalnih kontakata i saradanje, u kojoj je sloboda protoka ljudi, robe i kapitala uvjet bilo kakvog napretka, ali i interes svih strana".
Na pitanje kako ocjenjuje trenutnu političku situaciju na Kosovu, te kakve su reakcije kosovske javnosti na postizanje Sporazuma Beograd-Priština, Bajrami je u intervjuu za Agenciju FENA rekao da je političku situaciju na Kosovu u ovoj godini obilježio i još obilježava dijalog kosovske i srbijanske strane o nekim neriješenim pitanjima međusobnih odnosa, pod pokroviteljstvom EU, u kojem su se prije nekoliko mjeseci direktno uključili i premijeri dviju vlada, Hashim Thaqi i Ivica Dačić.
"Potpisan je Sporazum između dviju strana, čija se implementacija upravo dogovara u Briselu. Naime, poznato je i iz dosadašnjeg iskustva da je srbijanska strana veoma često otežavala provođenje već postignutih sporazuma, što će vjerovatno biti slučaj i s ovim dogovorom koji je - prije svega, posvećen sjevernom dijelu Kosova, u kojem u većini živi srpsko stanovništvo", kaže Bajrami.
Mišljenja je da je za neke postizanje sporazuma iznenađenje, dok su navodno drugi „zatečeni“, a zapravo su mnogi na sjeveru Kosova i u Srbiji očekivali da i dalje ostane neriješeno pitanje i pravni haos na tom području, da bi se putem njega Kosovo držalo u svojevrsnoj "pat poziciji".
Međutim, Bajrami kaže da čvrsti stav međunarodne zajednice, odnosno posrednice u pregovorima uime EU Catherine Ashton, uz vezivanje postizanja tog rješenja s određivanjem datuma srbijanskoj strani za početak pregovora s EU, kao i spremnosti kosovske strane za dijalog, urodilo je plodom.
Bajrami pojašnjava kako je za Kosovo važno da je dogovor postignut u okviru Ustava i zakona Kosova. Za region je važno što su ovim rješenjem raspršene magle onima koji su se nadali da će nekako uspjeti da nametnu „princip“ promjene granica između bivših jugoslavenskih republika i pokrajina, ali tako što će uzeti dio teritorije Kosova.
"Na Kosovu se sad očekuje ubrzanje procesa potpisivanja Sporazuma o asocijaciji i pridruživanju EU, ali i liberalizacija viznog režima, što je trenutno mnogo važno za Kosovare", naglašava Bajrami.
Opisujući stanje Bošnjaka na Kosovu, Bajrami kaže da je jedan od aktuelnih svebošnjačkih zahtjeva decentralizacija, odnosno formiranje općina za tri regije gdje još pretežno živi većinsko bošnjačko stanovništvo „da i dalje ostanemo na bošnjačkom terenu”.
Pojašnjava da su Bošnjaci Kosova, oko 30-ak hiljada, a najmanje još toliko u dijaspori, kao nacionalni kolektiv, zajednica u procesu formiranja. Razloga za to je puno, a jedan od njih je da je u vrijeme diktature Slobodana Miloševića 1990. godine, ova nacionalna zajednica na Kosovu - sudeći po kolektivnim pravima - bila bukvalno svedena na vjersku skupinu.
Bajrami ističe da Bošnjaci na Kosovu, poslije rata i dolaska međunarodne zajednice, od kraja 1999. godine pa narednih godina, imaju postavljene ustavne i zakonske garancije za svoju političku i nacionalnu egzistenciju. Međutim, i pored toga, ističu se i primjedbe o slaboj implementaciji tih prava.
"Kada je riječ o kolektivnim nacionalnim pravima u praksi, naime, Bošnjaci imaju nastavu na bosanskom jeziku na osnovnom i srednjoškolskom nivou, koja funkcioniše, jeste da ima izvjesne poteškoće, ali ipak postoji već 14 godina. Ta nastava je zasad gotovo jedini primjer kod Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine. Jedan od njenih krupnijih problema jest nedostatak dovoljnog broja udžbenika, pogotovo u srednjim školama", naglašava.
Dodaje da kao nacionalna zajednica s maternjim bosanskim jezikom imaju i neke druge zakonske pogodnosti, kao što to ima i turska nacionalna zajednica na Kosovu, čija su prava slična i u vezi s implementacijom u praksi, s bošnjačkom.
Međutim, Bajrami dalje kaže da ono što imaju Turci na Kosovu ovdašnji Bošnjaci samo sanjaju, jer oni imaju Republiku Tursku iza sebe, koja im pomaže u svim prilikama u kojima je to neophodno, a zna se da je manjinama uvijek potrebna pomoć matica, pogotovo ako su manjine na Balkanu!
Radi se o pravu na uvoz nedostajuće školske literature u ovdašnjoj nastavi na bosanskom i turskom jeziku iz naših matičnih država, pa je turska država donirala i dalje donira udžbenike turskim učenicima na Kosovu. Slično je i oko besplatnog studiranja u Turskoj, njihovoj intenzivnoj kulturnoj saradnji i razmjeni.
"Znam da će na ovo mnogi kazati - Turska je Turska, a Bosna je Bosna, ali sam upravo naveo primjere saradnje u školovanju, koji su realno mogući od Bosne prema Bošnjacima Kosova, kao i prema onima u drugim državama mimo BiH", kaže Bajrami i dodaje da ovo sistematsko i institucionalno ignoriranje države BiH potrebe Bošnjaka u bivšim jugoslavenskim republikama i pokrajinama, možda najviše govori o dubini krize u kojoj se BiH nalazi.
Na konstataciju da nedostatak pomoći i potpore bošnjačkih autoriteta iz BiH utiče na položaj Bošnjaka u državama gdje su izrazita manjina, ali se stječe utisak da i sami bošnjački predstavnici na Kosovu međusobnim nesuglasicama i podjelama često dovode u pitanje njihov napredak, zamjenik ministra Bajrami kaže da još postoje Miloševićevi "kadrovi".
Ističe da je formalno deklariranje za svebošnjačke interese, ove nove, zapravo stare, grupacije, uglavnom forsirane od “kadrovika” Miloševićeve lokalne diktatorske vlasti i stranaka, ili pak njihovih potomaka, “djelimično je zbog naše domaće javnosti koja je oko tog nacionalnog opredjeljenja definitivno u većini prelomila, što se potvrdilo i na zadnjem popisu stanovništva”.
"S druge strane ovo formalno deklariranje je zbog njihove potrebe da se predstavljaju za ”bošnjačke spasioce” našim važnijim ljudima i institucijama u BiH i Sandžaku", kaže Bajrami.
Pojašnjava da postoji potreba na redovno upozoravanje od nazovi ideja, ali i njihovih predstavničkih aktera, jer su Bošnjaci Kosova, kao zajednica u procesu formiranja, bez neke pomoći iz BiH, izloženi manipulacijama s raznih strana, gdje se, osim srbijanske, posljednjih godina javljaju i oni iz Bugarske i Makedonije.
Bajrami ne isključuje ni “pragmatična” mišljenja nekih ljudi među Bošnjacima, koji razmišljaju da bi se bošnjačka djeca trebala školovati na albanskom jeziku na svim nivoima, što je samo obična uvertira za asimilaciju.
Na pitanje ima li kritičke misli i alternativemeđu Bošnjacima Kosova, Bajrami kaže da kritička i analitička misao među Bošnjacima Kosova je veoma slabo razvijena, pravog bošnjačkog diskursa zapravo ni izdaleka nema. Postoje samo verbalni napadi, praćeni uvredama, a to daje veoma grubu sliku o tim navodnim pripadnicima Bošnjačke zajednice Kosova, koja u svojoj biti ni izdaleka nije takva, a “iza mnogih od tih 'kritika' stoje obični, stvarno ugroženi ili umišljeni, osobni interesi”.
"Zar sebi može priuštiti luksuz bilo koji čovjek koji sebe smatra bošnjačkim intelektualcem s Kosova, a da nema ništa kazano o podjeli svog naciona koji je bio pod jedinstvenim nacionalnim imenom Musliman na dva popisa u SFRJ, i od koga se sada i oficijelno na popisu u aprilu 2011. odvojilo 12 hiljada ljudi, izjašnjavajući se za Gorance", pita se Bajrami.
Iako ne spori pravo svakog čovjeka da se nacionalno izjasni kako hoće ili da se ne izjasni, ali kaže da se “ovdje ne radi o ljudskim pravima i izjašnjavanju, već se zna da je do toga došlo najviše pod utjecajem srbijanskih struktura počevši od 1990., pa sve do dana današnjeg, kad još 'caruju' paralelne srbijanske institucije u nekim sredinama u Gori na Kosovu, najviše putem školstva na srpskom jeziku”.
