Dosad nepoznato svjedočanstvo Jovanke Broz: (Ne)istine o imovini, ko je koga gurao i ko je prljavo igrao

Riječ je o jednoiposatnom razgovoru koji je 2010. godine u Vili Bor, u kojoj je Jovanka Broz živjela do svoje smrti, vodio novinar i diplomat Dragan Bisenić.

Zapravo je objavljeni jednoiposatni razgovor dio osmosatnog materijala koji je nastao u razgovorima između Broz i Bisenića, a koji je sada u fondovima Arhive Srba u Hrvatskoj. Ovaj videozapis je objavljen u okviru izložbe "Glas Jovanke Broz", koja je jučer otvorena u Srpskom kulturnom centru u Zagrebu i koja će trajati do 30. aprila.

Dragocjenosti

Objavljeni dio razgovora započinje Bisenićevim pitanjem da li zna nešto za zlato, na šta mu je Broz odgovorila da ne zna na koje zlato misli. Bisenić joj je kazao da misli na zlato uzeto iz Belog dvora, vile na beogradskom Dedinju, koju je Josip Broz Tito koristio kao rezidenciju.

"Ne, ne znam, ali sam u nekim novinama pročitala da su ustvari donijeli neko zlato i ostavili u Užičkoj ulici (gdje je bila još jedna od vila Brozovih), gdje su ostali predmeti. Za to nekakvo zlato ne znam", tvrdi.

Bisenić joj je ukazao da se spominje 30 kilograma zlata u polugama i prahu, 2.700 zlatnika, devize u iznosu od 26.219 dolara i 36.000 njemačkih maraka, kao i druge dragocjenosti, među kojima su odlikovanja Karađorđevićima.

"Što se tiče deviza, (historičar i učesnik Narodnooslobodilačke borbe) Vladimir Dedijer je još 1943. na Sutsjesci, uz logorsku vatru, Titu obećao da će pisati njegovu biografiju ako prežive rat i da će pola honorara dati Titu. Napisao je dnevnik preveden na nekoliko jezika i jednog dana je došao i donio pola honorara Titu", ispričala je.

Tvrdi da je bila pristuna kada je Dedijer taj honorar dao Titu.

"Dedijeru sam dosta pomagala s nekim materijalom koji sam držala u arhivi. Dedijer je od svog dijela honorara napravio bolnicu u Foči, jedan dom na (beogradskoj) Avali i u unutrašnjosti Srbije jedan dom kao spomen na njegovu suprugu Olgu. Svoj dio honorara smo čuvali kao zlu ne trebalo. To je bilo u jednoj torbi koja je imala šifru. Znala sam šifru i to sam koristila kada bismo odlazili vani ili da nešto kupimo", istakla je.

Nastavila je govoriti o preostalim vrijednim stvarima koje joj je spomenuo Bisenić.

"Za marke ne znam, a to je možda u vrijeme kada sam već udaljena. Zlato može biti iz Belog dvora ili otkud već, nemam pojma. Noću su ulazili u naše prostorije, bespravno, a mislim da nisu imali pravo da se noću uvlače u kuću. Pomislila sam da je to neki nepošten posao", naglasila je.

Broz je navela da je jedne noći sjela pred vrata i čekala da vidi ko ulazi.

"To su bili general (Jugoslavenske narodne armije Milan) Daljević i Titov oficir Mikeljević. Otvoreno sam ih pitala s kojim pravom noću ulaze. Ja sam tu i smatram da bi trebalo da me obavijeste. Rekla sam im da nije bitno šta će odnijeti nego šta će ostaviti. Kada su me istjerivali, pitanje je šta su donosili da bi se tu našlo. Striktno sam htjela da budem tu kada se bude vršio upis i da sud dođe dok se ne završi ostavinska rasprava", ispričala je.

Uvjerava da niko nije imao pravo da je istjera iz Belog dvora, da je bila žrtva otimačine i da su joj prijetili da će je ubiti.

Titovi rukopisi, izolacija i vila u Švicarskoj

Ukazala je da su joj oteti i Titovi rukopisi sadržani u, kako je sama izjavila, 100 svezaka. Na Bisenićevo pitanje da li je bilo svezaka s kompromitirajućim sadržajem po druge, odgovorila je da su to uglavnom bili rukopisi nastali poslije Drugog svjetskog rata i nešto ranije. Prema njenim riječima, čak su ukradeni pisani materijali na osnovu kojih je napisana knjiga "Titov kuhar" koja se poslije prodavala.

Osvrnula se i na to da su pojedinci iz vlasti poslije Titove smrti nastojali onemogućiti da ima kontakt s vanjskim svijetom.

"Išli su na to. Optužili su me da se borim za vlast, a meni to nije bilo na kraj pameti. Da sam to htjela, s tom biografijom, nešto bih studirala. Možda sam mogla biti u nekom odboru ili neki profesor da sam htjela, ali nisam. Opužiti me da se borim za vlast, a vidjela sam kako se dolazi do vlasti, koliko je to teško i koliko je još teže održati vlast - time nisam bila opterećena. Sve vrijeme i znanje sam posvetila Titu da mu pomognem, a zbog čega su me optužili i bila sam kriva za sve", navela je.

Komentarisala je optužbu jednog od najbližih Titovih saradnika, sekretara Izvršnog biroa Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije Staneta Dolanca da ima vilu Švicarskoj.

"Nikada je nisam imala. Na osnovu čega su to uradili? Naime, u Maroku su Titu dali orden i uz taj orden po njihovom zakonu pripada i imanje. Dali su nam imanje, kuću i okolinu u Marakešu. Kralj Hassan mi je dva ili tri puta u pismima pitao da lično dođem da tu kuću opremim, prema našim željama. Ta pisma su našli u mojoj radnoj sobi i mislili su da je to kuća u Švicarskoj, tako bar pretpostavljam. Rekli su da imam vilu u Ženevi, a drugu na Lago di Comu i treću na Lago di Gimonu. Uopće nisu imali predstavu šta je to i tako su izmislili te priče, a tih vila uopće nije bilo", tvrdi Jovanka Broz.

Smatra da je Dolanc bio protiv nje zato što mu je "smetala" i zato što je o njemu "znala jako puno".

"Tito je tražio da mu se dostavi ko je Dolanc, a meni je davao da arhiviram materijal o njemu. Mislim da su uzeli i taj materijal. Tako se dogodilo da sam upoznata šta je Dolanc radio. Tito je bio bijesan na njega. Dolanc je išao svim snagama da me udalje i spremao je da me likvidiraju", dodaje.

Odnosi u partijskom i državnom rukovodstvu

Tema razgovora su bili i odnosi u rukovodstvu Komunističke partije Jugoslavije i državnom rukovodstvu. Naime, kako je izjavila, na 50 sjednica vlade i 55 sjednica Centralnog komiteta upravo je ona bila tema.

"Nisu znali šta će sa mnom jer im je propalo da me ubiju. Stalno su izmišljali laži, optuživali za nešto što nisam bila. Te postavlja i otpušta generale, a nikada nije rečeno koga sam postavila i koga sam otpustila", rekla je.

Upitana je kako se Tito odnosio prema rukovodstvu - koga je posebno cijenio, a koga je trpio.

"Cijenio je Veljka Vlahovića i volio je sve svoje ljude, čak i one koji su mu znali kazati šta nije dobro, šta nije valjalo, to je respektovao. Za Vladimira Bakarića je govorio: 'On se stalno povuče'. S tim ljudima se dobro povezao. Oni su se u predratno vrijeme prekaljivali", navela je.

Petra Stambolića je istakla kao čovjeka za kojeg je Tito smatrao da ne može voditi Srbiju.

"Tako sam bar osjećala. Kada prođemo putevima, a Pero bude domaćin, a ništa se ne sikira što su rupe i voda na putevima. Tito mi je rekao: 'Dođe mi da ga povedem na put do Šapca, pa neka se malo protrese, neka udari glavom od krov kola'. Bili su jedan tim. Da je ostao (zamjenik premijera Jugoslavije Milovan) Đilas, napravili bi nešto drugačije nego u Sovjetskom Savezu i drugim državama", dodaje.

Za Tita i njegove saradnike je navela da su tačno znali šta će ko raditi kada su došli na vlast.

"Kao da su imali šemu davno prije, za razliku od ovih danas koji ne znaju šta će i kako će. Dok je držao taj tim, dok su bili zajedno, sve je štimalo. Odlaskom Đilasa počelo je rasipanje. On je bio taj koji je na izvjestan način povezivao te ljude i pred Titom to koordinirao, to je bio moj utisak", konstatovala je.

Dotakla se i višegodišnjeg ministra odbrane bivše Jugoslavije Nikole Ljubičića, ocijenivši da su ga "Rusi forsirali".

"Nije bio dorastao jednoj takvoj funkciji - opet, to je moj utisak. Rekla sam da teško armiji koju će ovaj voditi. Nije bio dorastao tom poslu i šteta što je dugo bio na čelu te vojske. Ima vrlo ružnu prošlost. Mislim da su to Rusi držali, ali Tito ne, već zato što je morao. Ljubičić je dolazio na poziciju ministra odbrane optužujući nekog drugog", kazala je i dodala da je uradio mnogo ružnih stvari.

Liječenje i mjesto sahrane Tita

Tvrdi i to da Tito nije dobro liječen jer, kako je naglasila, nije ga boljela noga. Dvije osobe je optužila da su "prljavo odigrale" u njegovom liječenju, ali ih nije imenovala. Navela je da je ona zaslužna za to što je Tito sahranjen u "Kući cvijeća u Beogradu".

Šifra "Durmitor" i susret s diktatorom

Prisjetila se i toga da su je pojedini zvaničnici obilježavali šiframa, kao što je šifra "Durmitor", za šta je zaslužan Dolanc, ili šifra "Manikin ruka".

"Smetala sam njima, imam dugačak jezik. Nisam bila da ne vratim. Nekad im ne bi bilo prijatno. Kada zapazim da nešto ne valja, pa dokle ćete onda", rekla je.

Mišljenja je da su joj pisani materijali uskraćeni zbog straha pojedinaca da bi to moglo biti štetno po njih. Prisjetila se i susreta s diktatorom iz Centralnoafričke Republike Jean-Bédelom Bokassom na susretu Pokreta nesvrstanih u Alžiru.

"Tada mi je poklonio punu šaku brilijanata. Poslije gledam šta je to i napišem mu pismo da ću od toga napraviti ogrlicu. Onda mi je rekao da neće biti dosta za ogrlice i da će mi poslati još. Ja to nisam tražila", kazala je

Slučaj Ranković i potencijalni Titov nasljednik

Jovanka Broz je govorila i o slučaju ozloglašenog ministra unutrašnjih poslova bivše Jugoslavije Aleksandru Rankoviću.

"Vidjela sam tu cijelu igru. Oni su se bojali, napravili su mnogo toga štetnog Srbima, Hrvatima i Slovencima. Bojali su se da ću s tim izaći javno. Dovelo je to toga što su ta prisluškivanja uzela velikog maha. To je išlo tako široko i mogao je prisluškivati ko je koga htio. To je već toliko bilo bez kontrole. Rukovoditelji su se žalili", istakla je.

Ministra vanjskih poslova bivše Jugoslavije Marka Nikezića je vidjela kao čovjeka koji je mogao donijeti velike promjene Srbiji te je ocijenila da se Petar Stambolić "predugo držao".

Komentarisala je i to da je prema jednoj od tri CIA-ine analize ko će naslijediti Tita bilo da je Dolanc najizgledniji nasljednik.

"Bakarić i Tito nisu bili za Dolanca. Edvard Kardelj je već bio obolio. U Dolancu je vidio maltene barabu. Govoreno je da ne bi bilo dobro da se taj dovuče do Beograda. Takvo mišljenje je imao Bakarić. Za Dolanca nisu bili još neki. Nijemci su forsirali Dolanca i on je ušao silom - ne što ga je podržalo slovenačko rukovodstvo", rekla je.

Jovanka Broz je preminula 2013. u 88. godini Beogradu, gdje je sahranjena također u "Kući cvijeća".