U Hrvatskoj u posljednjih 30 godina srušeno tri hiljade antifašističkih spomenika
Trend rušenja spomenika u nekadašnjim kolonijalističkim zemljama privukao je pažnju u Hrvatskoj i zbog jedne slične domaće prakse, piše Deutsche Welle. No, dok su u Americi, Velikoj Britaniji ili Belgiji posrijedi kipovi robovlasnika i historijskih ličnosti povezanih s trgovinom robljem, hrvatsko se uklanjanje raznih memorijalnih obilježja odnosi primarno na one posvećene – antifašistima. Riječ je o približno već tri hiljade statua, spomen-ploča, modernističkih apstraktnih plastika, real-socijalističkih monumenata i drugih sličnih obilježja nasilno uklonjenih ili oštećenih kroz posljednja tri desetljeća.
Uništavanje takvih spomenika izazivalo je u hrvatskoj javnosti i dosta prigovora, ali ta neslavna djelatnost ipak nije minula do dandanas. Najnoviji primjer tiče se jednog obilježja u Perušiću čiji stanovnici, međutim, u značajnom broju nisu spremni pomiriti se s nakanom lokalnih vlasti da premjeste "sporni" spomenik iz gradskog parka na određeno manje vidljivo mjesto, tj. buduću "aleju spomenika" izvan samog naselja.
"Radi se o spomen-kosturnici iz 1954. godine u kojoj se nalaze ostaci 52 poginula partizana, a kojoj je 1980. dodano obilježje s imenima 14 od 16 perušićkih dobrovoljaca u Španskom građanskom ratu", rekao je o tome Joso Obućina, jedan od glavnih inicijatora protivljenja odluci vlasti.
Doznaje se i da je izmještanje spomenika obrazloženo potrebom širenja susjednog dječjeg igrališta, ali lokacija se nalazi tik uz magistralnu cestu, pa učesnici građanske inicijative baš i ne vjeruju tom objašnjenju.
Kuriozitet o Hrvatima u Španskom građanskom ratu
"To je samo nastavak iste stare devastacije, ali ovaj put ne pomoću krampa i dinamita, nego perfidnije. Zato smo rekli – nećete", nastavlja Obućina, "a dodao bih i da smo svi mi u inicijativi, nas 15 do 20, dobrovoljci Domovinskog rata, ako je i to nekome važno u ovom slučaju. Neki su hrvatski časnici i dočasnici, a svi smo antifašisti. Osim toga, spomenik je posvećen poimence gotovo isključivo Hrvatima, pa je samo zato i opstao dosad. U okolnim mjestima sa srpskom većinom u pravilu nije više ni bilo nikoga kad su rušeni takvi spomenici. Ovaj put nećemo dopustiti da dođe do uklanjanja, i postavit ćemo se svi oko obilježja ako bude potrebno."
Uz dobrovoljce u Španskom građanskom ratu između 1936. i 1939. godine vezan je i jedan danas malo spominjani kuriozitet. Prema sastavu tamošnjih republikanskih internacionalnih brigada naspram fašista Francisca Franca, razmjerno najveći postotak boraca porijeklom je bio iz – Hrvatske. Taj podatak bio bi mnogim zapadnim zemljama povod za nacionalni ponos i čak, modernim rječnikom kazano, brendiranje historijske uloge. Hrvatska nažalost potiskuje ovaj dio svog identiteta, ne uspijevajući izaći na kraj s revizionističkim impulsima unutar vlastitog društva, pa se i te vrste čast i slava promeću u motiv za nametanje svojevrsnog stida i šutnje.
Potpisi iz svijeta za spomenik u Lici
Inicijativu perušićkih antifašista ipak su prepoznali brojni potpisnici njihove popratne međunarodne peticije za očuvanje dotičnog spomenika. Tu su i neka svjetski poznata imena, npr. francuski filozofi Alain Badiou i Jacques Rancière, kao i američki lingvist Noam Chomsky, između stotina potpisa iz Španije, Portugala, Velike Britanije, Francuske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjedinjenih Američkih Država, Brazila, Njemačke, Austrije, i raznih drugih zemalja te, jasno, same Hrvatske.
U iščekivanju raspleta u Perušiću govorila je i sa Sanja Horvatinčić s Instituta za historiju umjetnosti u Zagrebu koja je doktorirala upravo na temi spomenika iz doba socijalizma u Hrvatskoj. Ona napominje da se opasnost historijskog revizionizma i negacionizma koji stoje u pozadini devastacije hiljada spomenika posvećenih antifašistima i žrtvama fašizma, u današnjoj evropskoj zajednici proširila dok su jedna za drugom izglasavane rezolucije o osudi komunističkih režima, a politički diskurs o totalitarnom naslijeđu olako se ugrađivao u kulturne programe EU-a.
"I malo je ko postavljao pitanje o toj opasnosti, a još manje o potrebi osude kolonijalnog i imperijalnog naslijeđa Zapada", rekla je Horvatinčić za DW, dodajući kako postoji suštinska razlika između procesa u kojem nove političke elite sukcesivno ruše stare i dižu nove spomenike, čineći to s novoostvarene pozicije moći, i spontane protestne akcije usmjerene protiv neupitnih simbola monolitnog sistema moći kojima svjedočimo na Zapadu. U potonjem je slučaju naime riječ o širem društvenom pokretu koji se javlja "odozdo" i kritičan je spram strukturnih socijalnih i ekonomskih nejednakosti u tim društvima.
Nema neutralnosti ni u stručnoj raspravi
Sagovornica kritički je nastrojena i prema ulozi vlastite struke u opisanim procesima, s obzirom na problematičnu "neutralnost" iza koje stoji povlađivanje statusu quo radi vlastitog statusnog interesa. "Ovakve situacije korisne su stoga što problematiziraju dominantan diskurs o nacionalnoj baštini te šire i demokratiziraju polje rasprave o porijeklu i funkciji baštine, kriterijima i procedurama valorizacije te aktualnim društveno-političkim, pa i ekonomskim implikacijama kulturnih artefakata poput spomenika u lokalnim zajednicama", kazala je ona.
Također, mogli smo čuti da su stručnjaci, ako u toj raspravi žele zauzeti mjesto nudeći ekspertna znanja, dužni primjenjivati kritičke alate i etička načela s ciljem zagovaranja i implementacije principa društvene inkluzivnosti i egalitarnosti. "Iako neutralnosti u toj raspravi nema", uvjerena je Horvatinčić, "naša uloga nikako ne bi smjela biti nametanje konačnih rješenja ili izdavanja presuda. Javnost spomenika nameće imperativ rasprave i pregovora o njihovu uvijek novom društveno političkom značenju".
Minirani spomenici i dalje u registru kulturne baštine
Načelno, rješenje počiva u demokratizaciji procesa, umjesto nasilja dopuštenog ili poticanog s uzurpiranih pozicija moći. Vratimo li se na temu Hrvatske, Sanja Horvatinčić podsjeća da se uklanjanje antifašističkih spomenika uglavnom odvijalo militantno-nasilnim metodama i dekretima lokalnih moćnika, a nerijetko i samih baštinskih institucija. I često uz trgovinu sekundarnim sirovinama poput bronce ili čelika, a sve skupa većinom bez dokumentiranog traga. Štoviše, pojedini spomenici koji su početkom devedesetih minirani, do današnjeg su dana uredno upisani u javni registar kulturne baštine RH.
"Baš kao da se ništa nije dogodilo, ili su kroz opis kulturnog dobra potiho, birokratski te ideološki preoznačeni, čak i preimenovani. Imajući u vidu da su nerijetko obilježavali grobnice i nosili podugačke popise imena antifašista i civilnih žrtava fašističkog terora, njihovo bi rušenje bilo gdje na Zapadu bilo nezamislivo i promptno obustavljeno", zaključila je ova historičarka umjetnosti. Konačno, ti su spomenici simbolički nositelji vrijednosti upravo suprotnih onima koje su upisane na spomenicima robovlasnicima ili fašističkim ideolozima.
Livaković se nada da Džeko neće ostvariti transfer koji se dugo spominje: Zadovoljstvo je imati ga
