"Rodni list bosanske državnosti": 826 godina od izdavanja Povelje Kulina bana
U toj magli historijskog zbivanja nekoliko činjenica o Kulinu možemo sa velikom vjerovatnoćom osvijetliti. Ne zna se kada je rođen, ali se kao bosanski ban spominje nekoliko dana poslije smrti bizantskog cara Manojla Komnena, dakle 1180. godine. U to vrijeme bizantski pritisak i moć slabe, što Kulinu otvara prostor za samostalniji nastup i djelovanje, ali i prijetnju Ugarske sa zapada. Historiografija nema jedinstven stav oko karaktera njegove vladavine: da li je bio u potpunosti samostalni vladar ili je pak priznavao vlast nekog stranog vladara (Ugarske prvenstveno).
Sigurno je, također, da je to doba relativnog mira i prosperiteta, tek povremeno prekidano. Kulin je pred papom optužen da je heretik (krivovjernik) i da u svojoj zemlji podržava heretike, nakon čega je uslijedio pritisak pape. Taj pritisak okončan je "abjuracijom" na Bilinom Polju u aprilu 1203. godine, kada se Kulin, sa ostalim dostojanstvenicima, odrekao heretičkog učenja pred papskim legatom (izaslanikom) Ivanom de Kazamarisom. Papski legat odlazi na ugarski dvor da ugarskog kralja obavijesti o ovoj uspješnooj misiji, kada imamo i posljednje spominjanje Kulina u historijskim izvorima.
Povelja Kulina bana
Proučavanje Povelje iznudilo je i enigmatično pitanje originalnosti sačuvanih primjeraka. Povelja je sačuvana u tri primjerka. Danas se dva nalaze u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Petersburgu (Rusija). Pokušaj da se odredi odnos među tri očuvana primjerka Povelje Kulina bana doveo je u struci do formulacija original, stariji i mlađi prepis. Proučavanja Povelje rezultirala su stanovištem da je samo jedan od tri primjerka original, a da su druga dva prijepisi, pri čemu je jedan stariji a jedan mlađi prijepis Kulinove povelje. Polazna postavka je da je petrogradski primjerak original, a da su dva primjerka u Dubrovniku stariji i mlađi prepisi. Primjerci Povelje se tako i danas zovu, iako struka nikada do kraja nije bila saglasna po pitanju koji je primjerak original a koji su primjerci prijepisi.
Otkud Povelja u Rusiji nije sasvim moguće rasvijetliti. Najčešće se navodi da je ruski konzul Jeremija Gagić u Dubrovniku 1817. godine Povelju našao na pijaci gdje je služila za umotavanje ribe. Tu je završila nakon jednog požara koji je zahvatio Dubrovnik, a Gagić ju je kupio i odnio u Rusiju. Drugi prijepisi, odnešeni u Beč 1832. godine vraćeni su u Dubrovački arhiv nakon Drugog svjetskog rata zahvaljujući sporazumu tadašnje Jugoslavije i Austrije o povratu arhivske građe. Jedan od tih prijepisa, trebao je biti izložen u Sarajevu 2008. godine, ali se iznošenju povelje usprotivilo Hrvatsko arhivsko društvo.
Pokušaji vraćanja Povelje
Pokušaji povratka originala iz Rusije datiraju još neposredno poslije rata. Enver Halilović, rektor Univerziteta u Tuzli, nekadašnji ambasador Bosne i Hercegovine u Rusiji, u razgovoru istakao je da je kao ambasador vodio nekoliko razgovora oko tog pitanja sa značajnim ljudima u Rusiji, uključujući i predsjednika V. Putina, ali i patrijarha Alekseja II.
"Međutim, u osnovi ključni problem za nepovratak, odnosno nemogućnost preuzimanja Povelje do sada je u činjenici da nikada na državnom nivou takav zahtjev nije dobio pravu podršku. Rusija taj dokument smatra jednim od slavenskih dokumenata, drugi po važnosti za historiju slavenstva. Kao zemlja koja pretendira da bude zaštitnik slavenstva smatra da je to u neku ruku i dokument koji može pripadati ili pripada i njenom širem historijskom kontekstu", rekao je bh. medije Halilović još prije nekoliko godina.
No, problem predstavlja i činjenica ko ima pravo na povrat Povelje iz Rusije, obzirom da je ista odnijeta iz arhiva u Dubrovniku, a ne iz Bosne i Hercegovine.
Značaj Povelje
Jedan od posljednjih pokušaja bila je i inicijativa zastupnika SDA u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Šemsudina Mehmedovića kojom je traženo da BiH zvanično od Rusije zatraži ustupanje ovog dokumenta. No, ova inicijativa iz marta 2013. godine nije dobila podršku pa je ubrzo i zaboravljena.
Povelja koja je upućena Dubrovčanima predstavlja jedan od najznačajnijih historijskih dokumenata. To je prvi sačuvani državni akt ne samo srednjovjekovne bosanske države nego i šire, a to je, također, prvi dokument pisan narodnim jezikom, jer je Povelja dvojezična, pisana i narodnim jezikom pismom bosančica, ali i latinskim jezikom, odnosno latinicom. Poveljom je potvrđeno da je Kulin samostalni vladar na teritoriju tadašnje bosanske srednjovjekovne države, a mnogi Povelju nazivaju "rodnim listom bosanske državnosti".
Marija Šerifović napala takmičara Zvezda Granda: Ubila bih se da moj sin ode to raditi
