"Al' jednog jutra uđe Ibro u mahalu sam": Sjaj i bijeda katalonskog bjegunca
Uprkos tome što 2017. godina djeluje poprilično daleko te je i samo poimanje vremena nakon pandemije koronavirusa 2020. poprimilo nešto drugačiji značaj, u politici sedam godina ne predstavlja gotovo ništa, naročito ukoliko je riječ o nekim procesima koji predstavljaju breme svakoj političkoj formaciji koja dođe na vlast u određenim trenucima.
Katalonski pokret za nezavisnost i referendum iz 2017. godine svakako su jedna od tih priča za koje se čini da nemaju kraj, a upravo je sjena Carlesa Puigdemonta, tadašnjeg katalonskog predsjednika, jedna od onih koja i dalje kruži nad Španijom te povremeno uđe i u fokus kako javnosti u Španiji tako i u cijelom svijetu.
Nakon što je Puigdemont sa svojim saradnicima 2017. godine artikulisao dugogodišnje nezadovoljstvo politikom Madrida na način da je raspisao referendum na kojem bi s građani trebali izjasniti o nezavisnosti Katalonije, Španija je ušla u proces koji je sa sobom donio brojne turbulencije.
Početkom oktobra 2017. godine, više od dva miliona Katalonaca na referendumu se izjasnilo da je za nezavisnost ove španske regije, a izlaznost od 43 posto pokazala je kako se u Španiji nalazi respektabilan broj onih koji pitanje nezavisne Katalonije vide kao primarno u politici.
Osim što je referendumom ismijao Španiju kao državu, Puigdemont je, htio to ili ne, raskrinkao i poprilično truo sistem u kojem su se na suprotnim stranama našle agencije koje bi po pravilu trebale biti na istoj strani pravde i zaštite ustavnog poretka.
Dok su sa jedne strane Civilna garda Španije i Nacionalni policijski korpus ove zemlje pokušavali spriječiti otvaranje biračkih mjesta, Mossos d'Esquadra, autonomna policija Španije, puštala je građane na biračka mjesta, što je potez koji je razbjesnio Madrid, a sa sobom je donio i niz krivičnih i drugih prijava protiv zvaničnika ove policijske službe.
Rezultati referenduma i cijela priča koja se tiče stavljanja van snage cijelog procesa proglašenja nezavisnosti manje-više je poznata, a od tog trenutka, "Proces" kako su katalonske separatističke stranke nazvale mogućnost proglašenja nezavisnosti je sa političkog pitanja nenadano bivao usmjeren na Carlesa Puigdemonta.
Uprkos tome što su pojedini katalonski političari u oktobarskim danima uhapšeni, Carles Puigdemont se odlučio na bijeg te je, prema pisanju brojnih španskih medija, u gepeku napustio državu. Dok su neki u njemu vidjeli idola, drugi su tvrdili kako je njegov potez jadan i da je Kataloniju napustio kao pacov, a ne kao političar.
Godine koje su prohujale s vihorom
Od 2017. Godine, Puigdemont je veći dio svog života proveo u Belgiji. Istina, Španija je raspisala međunarodnu potjernicu za njim, hapšen je nekoliko puta u Njemačkoj i Italiji, ali do njegovog izručenja nikada nije došlo.
U međuvremenu, Puigdemont je osvojio i mandat u Evropskom parlamentu te je uz nastavak političke karijere dobio i imunitet koji ga je zaštitio od bilo kakvog progona.
Istina, od tada nije prošao ni dan da Carles Puigdemont nije spomenuo Kataloniju i pitanje nezavisnosti. Tadašnji politički savez je uslijed turbulentnog perioda prestao postojati, a Puigdemont je 2020. formirao katalonsku političku partiju Junts per Catalunya koja je nastavila politički živjeti u Kataloniji i Španiji te i danas čini relevantan politički faktor na Pirinejima.
Ipak, Puigdemont, iako je nastavio voditi procese iz Belgije, postao je sve manje relevantan na političkoj sceni, a političke prilike u Španiji i promjena vlasti definitivno su značili kako će od katalonskog separatiste ostati samo smjena.
Dolaskom Pedra Sancheza na vlast u Španiji te uspostavljanjem vlade koju predvodi Socijalistička partija Španije, značila je i otopljavanje odnosa s katalonskim strankama.
Vremenom, one su postale sastavni dio i centralne vlasti u Madridu, a Pedro Sanchez je uz nekoliko riskantnih poteza očuvao podršku ovih stranaka njegovoj ljevičarskoj španskoj vladi.
To se naročito odnosi na odobravanje Zakona o amnestiji koji prvenstveno oslobađa krivice stotine onih koji su učestvovali u organizaciji referenduma o nezavisnosti 2017. godini. Uprkos tome što je u zakonu, odlukom Vrhovnog suda, izuzet Puigdemont, katalonske stranke su bile zadovoljne ovim potezom.
Iako je najavljeno kako će Katalonija nastaviti svoje kretanje ka organizaciji referenduma za nezavisnost, Socijalisti su ovim odlukama itekako uspjeli otupiti oštricu katalonske nezavisnosti, a u svemu tome Puigdemont, koji je sve posmatrao iz udobnosti briselske fotelje, nije mogao značajnije utjecati na sve što se trenutno dešava u Španiji.
To je potvrđeno i samim izbornim procesom u Kataloniji gdje su stranke koje su se godinama zalagale za nezavisnost, uključujući i Puigdemontov Junts doživjele debakl te su se našle u situaciji da same ne mogu formirati vlast.
Kada se pogleda i sama statistika i ispitivanja javnog mnijenja, jasno je i kako katalonski pokret za nezavisnost nema podršku iz zlatnih vremena cijele priče.
To se pokazalo i posljednjim anketama gdje je podrška među katalonskim građanima o nezavisnosti Katalonije pala na 40 posto, a 53 posto je onih koji su se otvoreno usprotivili takvoj ideji.
Prema anketi koju je sprovela regionalna vlada, ovo je najniži nivo podrške nezavisnosti još od 2015. godine kada je Katalonija pokušavala iskoristiti krizu i politički zamah kako bi priču i nezavisnosti zaista pokrenula u smjeru realizacije tog projekta.
Ismijavanje je jedino što je ostalo
Nova politička vizura u kojoj tri stranke koje predvode katalonski socijalisti potpisuju sporazum o formiranju nove vlade, svakako su nešto što predstavlja novu političku realnost za koju će biti potrebno određeno vrijeme da se svi politički subjekti naviknu.
Taj proces očigledno je teško pao samom Puigdemontu koji se na dan formiranja nove vlade i glasanja u Parlamentu Katalonije odlučio na povratak u Barcelonu. Baš kao u stihu pjesme Zabranjenog pušenja "Ibro je jedno jutro ušao u mahalu sam", a katalonski čelnik uspio je ponovno izazvati potpuno pometnju među snagama sigurnosti.
Dok su službe aktivirale nalog za hapšenje te dok se autonomna policija Katalonije, ista ona koja je omogućavala učešće građanima na referendumu, pokrenula i započela akciju "Kavez" kojom se namjeravao uhapsiti Puigdemont, katalonski lider je nestao u masi.
Uprkos opsežnoj potrazi, postalo je jasno kao se Puigdemont više ne nalazi na teritoriji Katalonije te da je najvjerovatnije napustio Španiju. To se i potvrdilo njegovim obraćanjem iz Waterlooa, belgijskog grada koji predstavlja njegov dom već nekoliko godina.
I tako, sedam godina poslije čuvenog referenduma, Carles Puigdemont bar na jedan dan bio je tema broj 1 u Kataloniji. Ipak, za razliku od 2017. godine, njegov politički utjecaj danas je sigurno znatno manji. Dijelom je to zbog same fizičke izolacije, dijelom do poteza centralne vlasti koje su značajno omekšale stav Katalonaca, a dijelom i do dolaska novih generacija glasača kojima će ime Carlesa Puigdemonta svakako u budućnosti sve manje značiti.
Svojim jednodnevnim pojavljivanjem, nekadašnji čelnik Katalonije definitivno jeste uspio u jednoj stvari. Ponovo je ismijao politički i sigurnosni sistem Španije.
Ipak, dok je on ismijavao sistem, Vlada Katalonije izabrana je u parlamentu, a nju ovaj put osim prokatalonskih stranaka čine i Socijalisti Salvadora Ille koji će biti i novi šef vlade. Iako niko ne može predvidjeti u kojem smjeru će se kretati stvari, posve je jasno kako je Katalonija danas ipak malo drugačija od 2017. godine.
U svemu tome, Carles Puigdemont predstavlja čovjeka kojeg su pregazile političke okolnosti, ali i realnost koju danas danas Katalonija i Španija žive.
