Analiza sukoba Azerbejdžana i Armenije: Šta je uzrok, gdje su interesi i koliko je poželjan mir
Uloga vanjskih sila
Kako je u razgovoru za Klix.ba kazao Somun, pozadina ovih sukoba se zapravo nalazi u ustaljenoj praksi savremenih međunarodnih odnosa da u svakom manjem ili većem regionu svijeta postoje takozvani zamrznuti sukobi ili krize.
Kako je dodao, oni se u prijelomnim vremenima pojave ili ih iniciraju, razbuktaju i neriješenima ostave vanjske sile.
"A kada im zatreba izvade ih iz zamrzivača da bi im koristile u odmjeravanju vlastitih interesa. Tako je to od Indokine na jugoistoku Azije do Balkana na jugoistoku Evrope. Ili na Kaavkazu i Zakavkazju. Geopolitička pozadina sukoba oko Nagorno-Karabaha traje ne samo od raspada SSSR-a, nego stotinjak godina, od raspada Osmanskog carstva i ruske Oktobarske revolucije", kazao nam je Somun.
Kako je dalje rekao naš sagovornik, kada je formirana sovjetska republika Azerbejdžan, već tada su se pobunili Armenci, nastanjeni od prvih vijekova kršćanstva na planinama njegovog jugozapada.
"Tražili su autonomiju, ali je Staljin prvi put zamrznuo njhove zahtjeve, ostavljajući da tinja spor između većinskih Azera i manjinskih Armena. Oni su tražili nezavisnost, kao što su je dobili Azeri u savremenom Azerbejdžanu, ali njihova nevolja bila je u tome što su geografski bili odvojeni od matične Armenije. Novim vladarima u Moskvi, od Gorbačova i Jeljcina do Putina, važnije je da drže Azerbejdžan uz sebe, nego da pruže vojnu podršku Armenima", naglasio je Somun.
Mir dok ne prođu američki izbori
U Nagorno-Karabahu je onda formirana lokalna vlast i paravojska koja se suprotstavila protiv mnogo jače azerbejdžanske armije.
"U ratu devedesetih na obje strane poginulo je oko 30.000 ljudi, 700.000 je izbjeglo iz svojih domova. U međuvremenu su izbijali manji incidenti, a prekid vatre koji su isposlovale Rusija i SAD trajao je do 2010., kada je izbio širi sukob, pa je tzv. Grupa Minsk, u koju su pored Rusa i Amerikanca, ušli i Francuzi, ponovo smirila pobunjene vojske i političke duhove u Bakuu i Jerevanu. Armenija je, prirodno, podržavala Armence, i naoružavala ih, ali je njena pomoć stizala samo uskim koridorom. S druge strane, Azerbejdžan je imao punu podršku iz Turske", pojasnio je nekadašnji ambasador u Turskoj.
Somun je naglasio da je period oko 2010. godine bio značajno mirniji nego što je to slučaj s 2020. godinom.
Kao razlog naveo je to da tada Rusija još nije bila nova/stara svjetska sila, a Turska nije razvila svoju regionalnu ekstenzivnu politiku i intervenciju, pa je njen tadašnji šef diplomatije Ahmet Davutoglu uspio uspostaviti diplomatske odnose s Armenijom i tako smiriti konflikt oko Nagorno-Karabaha.
"Danas su stvari nešto drukčije, ali suštinski spor oko statusa te provincije se nije izmijenio. Azrebejdžan nikad neće prihvatiti da se ona otcijepi, jer bi to narušilo njegov integritet, ali će morati Armencima dati veću autonomiju. Moguće je da su ovih dana sukob razbuktale razmirice oko naftovoda i plinovoda koji se grade ili planiraju da naftu iz Kaspijskog mora transportuju do Evrope", kazao je Somun.
Somun je pojasnio i ulogu Turske u svemu ovome navodeći da je ona i sada pružila punu podršku Azerbejdžanu, ali da ima mnogo veće probleme s kojima se mora nositi na južnim granicama, u Siriji i na Mediteranu.
"Također i odnosi Turske s Amerikom i NATO paktom su pogoršani. U svakom slučaju, prema prvim reagovanjima iz Moskve i Evropske unije, nastoji se smiriti sukob, da se ne desi kao 1992. u BiH. Tako će vjerovatno biti oživljena mirovna incijativa Grupe Minsk. Rekao bih da je i Moskvi i Ankari stalo da se smire duhovi u Bakuu i Jerevanu, bar dok ne prođu američki izbori", zaključio je Somun.
SIPA zbog trgovine narkoticima uhapsila Zdravka Šagolja, bivšeg komandanta HVO-a
