Frustrirajuće i često bezuspješno: Potraga za nestalim vojnicima sve veći problem za Rusiju

U potrazi za odgovorima, rođaci kažu da informacije traže sa svih strana, pa tako i stalno zovu posebnu telefonsku liniju Ministarstva odbrane. Obraćaju se lokalnim guvernerima, kontaktiraju vojne zapovjednike ili druge vojnike, posjećuju bolnice i mrtvačnice i provode nebrojene sate na internetu skenirajući videozapise zarobljenih vojnika.

"Dobijanje informacija o ruskim vojnicima koji se bore, koji su zarobljeni ili koji su umrli bio je problem od početka sukoba. Niko u ministarstvu odbrane nije očekivao ovakve razmjere rata", rekao je Sergej Krivenko, direktor grupe za ljudska prava koja pruža pravnu pomoć ruskim vojnicima.

Ukrajina se također bori s problem nestalih vojnika, ali je odgovor ove zemlje bio daleko bolji. Zajednički vojno-civilni timovi za potragu uspostavljeni su u sedam sukobljenih područja.

U Rusiji je nedostatak bilo kakvog funkcionalnog službenog sistema potaknuo roditelje da se sami organiziraju. Pojavile su se bezbrojne chat sobe, često usmjerene na vojnike raspoređene iz određene regije ili određenih jedinica.

Jedna od takvih chat soba privukla je više od 1500 sudionika, ali prepirke među članovima, posebno onima koje izražavaju antiruske, antiratne osjećaje, uzrokuju česte probleme.

Čini se da je najveći izvor frustracije telefonska linija Ministarstva odbrane za rodbinu nestalih. Nekoliko intervjuiranih osoba reklo je da su se informacije stalno mijenjale, ponekad im je rečeno da je vojnik zauzet borbom, ponekad da je ubijen, a ponekad da je nestao.

"Svaki put je drugačije", govori Marija Šumova. Njezin sin Vladimir javljao se sporadično nakon invazije, uspijevajući reći da je živ i zdrav prije prekida linije. Posljednji poziv bio je 15. marta.

Gospođa Shumova uspjela je spojiti dio onoga što se dogodilo razgovarajući s vojnicima iz Vladimirove izvidničke jedinice. Ona zna da je bio sa skupinom oklopnih transportera u Dmitrovki, istočno od Kijeva, kada je jedan od njih upao u zasjedu. Vojnici koji su je krenuli spašavati redom su napadnuti. Vladimirovo vozilo je eksplodiralo i neki od njegove braće po oružju misle da je poginuo, ali njegova sudbina ostaje nejasna.

Ministarstvo odbrane nije odgovorilo na zahtjev za komentar svog sistema pronalaska vojnika. Tatyana Moskalkova, pravobraniteljica za ljudska prava u Rusiji, rekla je ranije ove sedmice da je razgovarala sa svojim ukrajinskim kolegom i da će raditi na pitanju nestalih vojnika.

Gospođa Chistyakova, Kirillova majka, rekla je da ne voli Ukrajince, niti rusku vojsku. Ona rat vidi kao egzistencijalnu bitku sa Zapadom, ponavljajući narativ koji promiče Kremlj, ali ne misli da je to bilo potrebno ni Rusiji ni Ukrajini.

Provela je pet mjeseci hrvajući se s vojnom birokracijom, uključujući i predstavljanje pisma Kremlju u kojem traži odgovore koje su potpisali rođaci više od 100 nestalih. Otputovala je u mrtvačnicu u Rostovu na Donu, a stigla je neposredno prije 26. augusta 20. rođendana njezina sina.

Prostrana mrtvačnica smještena je u nizu niskih skladišta iza vojne bolnice. Otrcane, krvave uniforme leže po cijelom mjestu i posvuda se osjeti užasan smrad. Rođaci mogu pogledati slike tijela na nekoliko uredskih kompjutera. Vojni psiholog je u blizini i nudi tablete za smirenje. Jedna grupa čečenskih muškaraca koji su tražili rođake živjeli su u blizini mrtvačnice u svojim automobilima nekoliko sedmica. Gospođa Chistyakova je rekla da je potaknula drugog čovjeka, koji nije bio voljan ući, da pretraži fotografije; našao je sina.

Vlastitim istraživanjem otkrila je da su 32 vojnika iz voda njezina sina poginula, četvorica su nestala, a četvorica su živa. Gospođa Chistyakova čak se odvažila preći u ratnu zonu, u Donjeck, gdje je jedna majka pronašla svog sina u mrtvačnici.

"Baš nas briga za politiku, što god tamo radili, samo ih vratite. Ako su ubijeni, vratite im tijela", rekla je gospođa Chistyakova.

Porodica još jednog vojnika Vladimira Veselova posljednji se put čula s njim 16. maja i izdržala je mjesec dana šutnje prije nego što su ga počeli tražiti.

Njegova sestra Elena rekla je da je nazvala dežurnu liniju i da joj je više puta rečeno da se Vladimir ne pojavljuje ni na jednom "negativnom popisu", eufemizmu za one za koje je potvrđeno da su ubijeni, ranjeni ili nestali. Istraživanje među bratovim kolegama vojnicima dovelo ju je do terenskog medicinara njegove jedinice, kodnog imena "Skalpel".

Tenkovska granata koja je eksplodirala teško je ranila Vladimira u glavu blizu Harkova, rekao joj je "Skalpel". Medicinar je evakuirao Vladimira u bolnicu u Belgorodu i od tada ga nije vidio.

Elena je počela zvati vojne bolnice u Belgorodu i šire. Krajem augusta, neko u bolnici Burdenko u Moskvi, koja se smatra najboljom vojnom bolnicom u Rusiji, rekao joj je da je među pacijentima na intenzivnoj njezi bio i neidentificirani vojnik u vegetativnom stanju. Imao je prepoznatljivu tetovažu na gornjoj lijevoj ruci, velikog krilatog zmaja, a bolnica joj je poslala njegovu fotografiju. Pronašla je brata.

Iako su mu oči otvorene, nikoga ne prepoznaje i reagira samo na bol, rekla je. Hirurzi su mu odstranili dio mozga i njegove šanse za oporavkom ocijenili su minimalnima.

Drago joj je što ga je pronašla živog, ali je još uvijek zabrinuta zbog njegovog stanja i općeg odnosa prema pronalasku nestalih.

"Ne razumijem zašto se s njima ovako postupa, kao da su napušteni i da nitko ne brine o njima, nitko ih ne broji ako su nestali", zaključuje Elena.