Ova imperija je odvela čovječanstvo u svemir, stvorila najmoćnije nuklearno oružjem i donijela krvave čistke i okrutne radne logore svojim građanima, dok se prikazivala kao avangarda prosvijećene revolucije.
Ali njegov životni vijek bio je kraći od prosječnog ljudskog; rođen prije tačno 100 godina 30. decembra 1922. godine, umro je nekoliko dana prije svog 69. rođendana. Sovjetski Savez je nadahnjivao lojalnost i izazivao užas među svojih 285 milijuna građana.
Ruski predsjednik Vladimir Putin, koji je služio u sovjetskoj ozloglašenoj sigurnosnoj agenciji KGB je kazao kako svako ko ne žali zbog nestanka SSSR-a nema srca, ali svako ko to želi obnoviti nema pameti.
Pet godina nakon svrgavanja ruske carističke vlade, četiri socijalističke republike koje su nastale nakon toga potpisale su ugovor 30. decembra 1922. godine o stvaranju SSSR-a: Ukrajina; Bjelorusija; Zakavkazje, koje se prostire na Gruziju, Armeniju i Azerbajdžan; i Rusiju, uključujući posjede starog carstva u srednjoj Aziji. SSSR, koji se kasnije proširio na Moldaviju, Latviju, Litvu i Estoniju, ostavio je republikama vlastite vlade i nacionalne jezike, ali sve podređene Moskvi.
Vladimir Lenjin, prvi sovjetski vođa, već je bio lošeg zdravlja kada je SSSR osnovan i umro je nešto više od godinu dana kasnije. Josef Staljin nadmašio je suparnike u bici za vlast koja je uslijedila.
Staljin je privatne zemljoposjede uključio u državne i kolektivne farme. Otpor kolektivizaciji i neučinkovitost politike pogoršali su glad; Ukrajinski "Holodomor" 1932.-33. ubio je prema procjenama 4 miliona ljudi, a mnogi ga nazivaju genocidom.
Potaknute Staljinovim strahom od suparnika, sovjetske su vlasti 1930-ih pokrenule lažna suđenja istaknutim osobama za koje se tvrdilo da su neprijatelji države. Provodila su se opsežna hapšenja i pogubljenja često temeljena na tek nešto više od prijavljivanja komšija. Procjene govore da je čak 1,2 miliona ljudi umrlo u 1937.-38., najintenzivnijem razdoblju čistki.
Drugi svjetski rat nanio je kolosalne patnje Sovjetskom Savezu, ali je zacementirao njegov status supersile i učvrstio srca građana s uvjerenjem da je njihova nacija čestita i nesalomljiva.
Procjenjuje se da je umrlo 27 miliona Sovjeta. Bitka za Staljingrad bila je među najkrvavijima u historiji, Nacističke i pridružene snage opsjedale su Lenjingrad više od dvije godine. Crvena armija se uporno odgurivala i polako napredovala sve do Berlina, čime je okončan rat na Evropskom tlu.
Rat je uključio Estoniju, Litvu i Latviju u Sovjetski Savez, kao i ono što je kasnije postalo Moldavija. Staljin je koristio ratne konferencije kako bi zahtijevao sovjetsku sferu utjecaja u istočnoj Evropi, na kraju povukavši Poljsku, Mađarsku, Čehoslovačku, Rumunjsku, Bugarsku i Istočnu Njemačku iza "željezne zavjese".
Staljinova smrt 1953. godine bila je traumatična za Sovjete koji su ga štovali. Ogromna masa ljudi okupila se kako bi odala počast, a navodno je više od 100 ljudi poginulo u gužvi. Nije ostavio određenog nasljednika, a vodstvo zemlje uplelo se u borbu za vlast. Nikita Hruščov učvrstio je svoju poziciju na vrhu 1955. godine.
Nekada lojalni dužnosnik, Hruščov se okomio na svog prethodnika. U govoru na kongresu Komunističke partije satima se bunio protiv Staljinove brutalnosti i "kulta ličnosti" koji je iznjedrio. Kasnije je dao ukloniti Staljinovo tijelo iz mauzoleja na Crvenom trgu gdje je ležalo i Lenjinovo tijelo.
Govor je bio ključna tačka u onome što je postalo poznato kao Hruščovljevo otapanje, razdoblju opuštene represije i cenzure. Hruščov je svrgnut 1964. godine glasovanjem Vrhovnog sovjeta, koji je predvodio Leonid Brežnjev.
U godinama Brežnjeva, Washington i Moskva bili su uključeni u takozvano razdoblje "detanta" u kojem je potpisano nekoliko sporazuma o naoružanju, poboljšani trgovinski odnosi i pristajanje svemirske letjelice Apollo-Soyuz, prve zajedničke misije u svemiru. To je završilo nakon što je Sovjetski Savez napao Afganistan.
Brežnjev je umro 1982. godine, a odnosi su se pokvarili pod nasljednicima Jurijem Andropovim i Konstantinom Černjenkom, koji su bili lošeg zdravlja i umrli nakon manje od 15 mjeseci na vlasti.
Unatoč reputaciji Afganistana kao "groblja carstava", Sovjeti su 1979. godine poslali trupe, ubivši vođu zemlje i instaliravši poslušnog nasljednika. Borbe su trajale gotovo desetljeće. Sovjetske trupe potukli su borci otpora navikli na težak teren.
Sovjetski vođa Mihail Gorbačov započeo je povlačenje 1987. godine i dovršio ga 1989. Više od 14.000 vojnika Crvene armije poginulo je u sukobu koji je narušio sliku sovjetske vojne nadmoći.
Potištenost koja je nastala tijekom kasnih 70-ih nestala je kada je Gorbačov izabran za čelnika Komunističke partije nakon Černenkove smrti. U roku od nekoliko mjeseci vodio je kampanju za okončanje ekonomske i političke stagnacije, koristeći "glasnost" ili otvorenost, kako bi ostvario cilj "perestrojke" plana rekonstrukcije.
Potpisao je dva značajna sporazuma o naoružanju sa SAD-om, oslobodio političke zatvorenike, omogućio otvorenu raspravu, izbore s više kandidata i slobodu putovanja te zaustavio vjersko ugnjetavanje.
Ali snage koje je oslobodio brzo su mu izmakle kontroli. Dugo potiskivane etničke napetosti rasplamsale su se u sukobe u područjima kao što je južni Kavkaz. Štrajkovi i radnički nemiri uslijedili su nakon povećanja cijena i nestašice robe široke potrošnje, toliko ozbiljne da su čak i izložbene moskovske trgovine bile prazne.
Gorbačovljev položaj na Zapadu narušen je kada je 1986. eksplodirao reaktor u nuklearnoj elektrani Černobil, izbacujući radioaktivne padavine na veći dio Evrope sedmicu dana. Unatoč Gorbačovljevoj hvaljenoj glasnosti, Sovjeti dva dana nisu obavijestili vanjski svijet, pa čak ni vlastite građane, o katastrofi. Dopustili su veliki prvomajski događaj u Kijevu uprkos povišenoj radijaciji.
Iako je SSSR poslao trupe da uguše ustanke u satelitskim državama Mađarskoj i Čehoslovačkoj 1956. i 1968. godine, nije intervenisao kada su se demokratizacija i valovi nezadovoljstva proširili zemljama Istočnog bloka 1989. godine.
Najživopisnija posljedica povlačenja došla je kada je Istočna Njemačka otvorila prolaz Zapadnoj Njemačkoj. Demonstranti su nagrnuli na Berlinski zid koji je blokirao sovjetski sektor grada od 1961. godine.
Sovjetski premijer, ministar odbrane, šef KGB-a i drugi najviši dužnosnici, uznemireni rastućim separatizmom i ekonomskim problemima, 19. augusta 1991. stavili su Gorbačova u kućni pritvor u njegovoj vikendici i naredili prekid svih političkih aktivnosti.
Tenkovi i trupe su se našli ulicama Moskve, ali gomile su se okupile da im prkose. Ruski predsjednik Boris Jeljcin popeo se na tenk ispred zgrade parlamenta kako bi osudio pučiste. Pokušaj je propao za tri dana i Gorbačov se vratio u Moskvu, iako mu je moć bila ozbiljno oslabljena.
Tokom sljedeća četiri mjeseca, SSSR se raspao, dok je nekoliko republika, uključujući Ukrajinu, proglasilo nezavisnost. Jeljcin je zabranio djelovanje Komunističke partije u Rusiji.
Čelnici Rusije, Ukrajine i Bjelorusije početkom decembra 1991. godine potpisali su sporazum kojim se navodi da je Sovjetski Savez prestao postojati. 25. decembra Gorbačov je podnio ostavku, a zastava SSSR-a je spuštena s Kremlja.
I dalje se vodi rasprava o tome što je srušilo kolosa: njegovi represivni postupci, loše odluke bolesnih vođa ili privrženost nedvojbeno neodrživoj ideologiji.
Trideset godina kasnije, analitičar Dmitri Trenin rekao je za Associated Press: "Raspad Sovjetskog Saveza bio je jedan od onih događaja u povijesti za koje se vjeruje da su nezamislivi dok ne postanu neizbježni."
