U knjizi "Američka nevjesta u Kabulu", koja će izaći početkom narednog mjeseca, Chesler piše o pet mjeseci koje je provela u Afganistanu i kako je gotovo umrla prije nego je uspjela pobjeći i poništiti svoj brak.
Imala je samo 18 godina kada se zaljubila u starijeg Afganistanca Adul-Kareema, kojeg je upoznala tokom studija. Nakon dvogodišnje veze, rekla mu je da želi putovati, ali je on insistirao da se moraju vjenčati prije nego krenu u takve avanture.
Uprkos protivljenju svojih roditelja, udala se za njega na skromnoj ceremoniji, bez prisustva porodice. Na medeni mjesec su otputovali u Evropu, sa planom da svrate i do Kabula, kako bi Chesler upoznala porodicu svog supruga.
"Nisam znala da će to biti i naša posljednja destinacija", napisala je Chesler, objašnjavajući kako ih je 30 članova porodice dočekalo na kabulskom aerodromu. Među njima su bile čak tri svekrve. Chesler je bila isuviše šokirana da progovori i pitala se kakva će biti njena budućnost kao supruge Afganistanca.
Porodica je bila prijatna prema njoj te se malo opustila. Radnik na aerodromu tražio je od nje da preda svoj američki pasoš, što je odmah odbila.
"Svi su se zaustavili. I radnik i moj suprug su me uvjeravali kako je to samo formalnost te da će mi pasoš biti ubrzo vraćen. Nikada više nisam vidjela svoj pasoš", napisala je.
Nedostatak pasoša značio je i da više ne može napustiti Afganistan te da se mora povinovati svim njihovim običajima i zakonima, odnosno da ostane bez gotovo ikakvih prava.
Odvedena je na raskošno imanje svog svekra, gdje je on živio sa tri supruge, dvadeset jednim djetetom, dvoje unučadi, zetom, snahom i nebrojenim slugama i rođacima.
"Bio je to moj novi dom. Moj zatvor. Moj harem", objasnila je u knjizi.
Porodica je pokušala da je impresionira raskošnom gozbom. Njen suprug je živnuo tokom proslave i pričao na lokalnom jeziku, koji nije razumjela, te je ostavio samu sa drugim ženama. Od tada je gotovo uvijek bila sama ili u društvu drugih žena.
Specijalni tretman ubrzo je prestao, a hrana postala obična. Nije joj bilo dozvoljeno napustiti imanje bez pratnje, a ukupno je izašla samo šest puta.
"Nisam imala nikakve slobode", napisala je u svom dnevniku.
Njena svekrva je pokušala da je preobrati na islam, a plašila se da će je ubiti ukoliko ne prihvati. Preobraćenje nije bilo dovoljno. Svekrva ju je pljuvala i nazivala je židovkom svaki put kada bi se naljutila.
Kada bi se požalila suprugu, odgovorio bi joj da je isuviše dramatična. Tada je shvatila da mora pobjeći. Tri puta je pokušala doći do američke ambasade, ali bez pasoša nije imala nikakvih prava kao Amerikanka. U međuvremenu je njen suprug postao prijeke naravi i počeo je tući.
Pokušaji bijega bili su onemogućeni kada se ozbiljno razboljela od hepatitisa. Dijagnozu je uspostavio lokalni ljekar. Zahtijevala je američkog ljekara, koji je i došao, ali je bio dobro čuvan. Nekako je uspio da ostanu nasamo i rekao joj je da se hitno mora vratiti u SAD na liječenje. Svekrva je nakon toga pokušala zadaviti, a njen suprug, shvativši da će njegova supruga otići ukoliko joj se zdravstveno stanje poboljša, svim silama se trudio da ona zatrudni, smatrajući da tako neće moći pobjeći.
Cheslerino zdravlje se popravilo te se, kao posljednjoj nadi, obratila svom svekru, znajući da je on jedini koji može da je vrati u Ameriku.
"Mislim da bi najbolje bilo da odeš s našim dopuštenjem i afganistanskim pasošem koji sam ti donio. Imaš vizu za liječenje od šest mjeseci", rekao joj je.
Ukrcala se na prvi avion, ali ne prije nego što je suprug pretukao. Kada je stigla u SAD shvatila je da je trudna, a ubrzo je i pobacila.
Vratila se na studije, gdje je diplomirala književnost, a ubrzo se i zaposlila u osnovnoj školi. Dvije godine kasnije, uspjela je poništiti svoj brak.
Danas je ugledna feministica i profesorica psihologije na Univerzitetu u New Yorku.
