Ispovijest iz Kine: Bili smo u karantinu zbog koronavirusa osam sedmica, evo što trebate znati
Napomena: Ova je priča u prvom licu objavljena na stranici Huff Post anonimno, a napisao ju je američki par koji živi u Kini. Urednici ove stranice rijetko objavljuju anonimne priče, a sada su to napravili zbog mogućih rizika za autore. Priču prenosimo u cijelosti.
Živimo u Kini s našom djecom i posljednjih sedam i po sedmica bili smo uglavnom zatvoreni u svom domu, radeći i školujući se na daljinu zbog epidemije koronavirusa.
Gledamo vijesti i razgovaramo s porodicom i prijateljima iz Sjedinjenih Američkih Država i Evrope. Zanimalo ih je kako je karantin utjecao na nas, šta očekivati dok se koronavirus i dalje širi i situacija postaje restriktivnija od zemlje do zemlje. Očito ne možemo predvidjeti kako će to završiti u različitim okruženjima i ne pretpostavljamo da imamo odgovore na pitanja što bismo trebali raditi. Imamo iskustva u tome kako sačuvati zdrav razum i ostati produktivan kroz izazov prisiljenog boravka u zatvorenom prostoru sedmicama.
Oboje smo učitelji u školi u koju idu i naša djeca. Naš je grad stotinama kilometara od Wuhana, epicentra prvobitne epidemije. Milioni i milioni ljudi žive u gradu, a navodi se da je broj slučajeva koronavirusa ovdje bio tek nekoliko stotina. Ipak, ograničenja su bila značajna.
Početkom krize postavljeni su zidovi oko našeg susjedstva, a postavljene su i blokade cesta da se ograniči ko može ući ili izići. Uveden je policijski sat i posjetitelji nisu mogli ući u naselje. Dali su nam posebne lične dokumente koji pokazuju da nismo napuštali zemlju ili putovali po Kini. Do nedavno su otvorene bile samo trgovine namirnica i benzinske pumpe. Svaki put kada idemo kupiti hranu, moramo telefonom skenirati aplikaciju koja obavještava vlasti gdje smo.
Škole su zatvorene širom Kine još od Kineske nove godine u januaru. Počeli smo raditi od kuće početkom februara, a naša su djeca pohađala školu sjedeći za našim trpezarijskim stolom. Prvobitno zatvaranje trajalo je dvije sedmice, a potom je produženo u martu. Danas je datum povratka još uvijek neizvjestan. Dakle, dok nismo bili pod formalnim karantinom, bili smo jako ograničeni u tome gdje možemo ići i šta možemo raditi. Tokom vremena morali smo se prilagoditi životu jako različitom od onoga na koji smo navikli.
Ovo je nešto od onoga što nam je pomoglo:
Napravite rutinu
Razumijemo da mnogi ljudi normalno već rade od kuće dio posla, ali za nas je to bilo novo i zahtijevalo je neka prilagođavanja. Nastava se obično odvija licem u lice. Kućno obrazovanje je također nešto što ljudi rade, ali za nas je to bilo novo, kao izazov s kojim smo se morali nositi.
Rano smo stekli osjećaj da smo u filmu Groundhog Day. Dani su se stopili jedan s drugim. Stvaranje strukture i rutine je pomoglo. Navijali smo alarm i ustajali malo kasnije nego obično. Na početku smo se šalili oko toga da ćemo svaki dan nositi pidžamu, ali to je ubrzo postalo naporno. Zato smo se počeli presvlačiti.
To isto radimo i s našom djecom. Bilo je važno da shvate da ovo nisu praznici. Spavaju nešto duže nego što bi to radili danima kad redovno idu u školu, ali onda ustaju, doručkuju i sjednu u trpezariju poseban tip školskog dana, dok mi idemo u spavaću sobu koja nam je sada kancelarija.
Pauzu za ručak pravimo svaki dan oko podne. Svi prestajemo raditi i jedemo zajedno. Gledamo zabavne emisije na televiziji dok jedemo. Osjećaj je sličan onome kao kada ne idete u školu jer ste bolesni, a ne osjećate se loše. To je malo zadovoljstvo, ali nešto što nismo mogli napraviti u normalnim okolnostima. Onda se vraćamo na posao.
Za djecu je važno da im postavite ograničenja koliko dugo trebaju raditi. Iako dobivaju zadatke digitalno od svojih nastavnika, važno je da im se javljaju tokom dana. Zadaci mogu biti opsežni i više puta smo se susreli s tim da je neko od djece na rubu suza jer su radili domaće zadaće puno duže nego što je potrebno. Njihovi nastavnici odlično rade, ali katkad je teško procijeniti kako jedan zadatak izgleda srednjoškolcu koji želi dati sve od sebe, ali koji nema neposredne povratne informacije ili školske prijatelje s kojima može usporediti zadatke.
Također se trudimo da i mi u razumnom vremenu prestanemo s radom. Djeca završavaju rano popodne. Kao nastavnicima, nama je bilo teže. Mnogi naši učenici nisu se držali redovnog rasporeda ili su se razišli u matične zemlje pa dan zamijenili za noć. Često smo radili do kasno navečer, puno duže nego što bismo uobičajeno. Nismo pronašli rješenje za ovo. Gledanje omiljenog zabavnog programa bila je neka utjeha.
Provedite kvalitetno vrijeme ispred ekrana
Kao i mnogi roditelji, svjesni smo vremena koje naša djeca provode ispred ekrana i brinemo se o tome, uprkos tome što smo gledali puno televizije u njihovim godinama. Da smo im to dopustili, beskonačno bi igrali videoigre. I sretno bi neprekidno razgovarali s prijateljima i gledali snimke na YouTubeu.
U normalnim okolnostima postavljamo ograničenja i pokušavamo ih napraviti produktivnijima. Nismo odustali od toga, ali smo im više opraštali i uvidjeli smo vrijednost nekih igara koje igraju. Just Dance na PlayStationu potiče ih da vježbaju. Minecraft može biti iznimno pametna igra. Čak i Fortnite ima svoju vrijednost dok ih slušamo kako razgovaraju o strategijama s prijateljima širom grada i širom svijeta.
Gledali smo više televizije i Netflix nego što bi trebalo. Također shvaćamo da "gledanje televizije" nije nužno originalan ili koristan savjet, ali proširili smo spektar stvari koje gledamo. Gledali smo neke zaista kvalitetne filmove, ali i dosta groznih reality emisija, kao i reprize onoga što volimo. Neke stvari smo pratili s djecom.
U pokušaju da se maknemo od ekrana, vratili smo se društvenim igrama. Bilo je zaista lijepo družiti se trpezarijaskim stolom, koji je istovremeno i učionica srednje škole. Da kažemo nešto i u našu odbranu: čitava porodica čita puno, od Harryja Pottera do Infinite Jest.
Zabavite se na Instagramu
Iskušenje da stalno pratite vijesti je stvarno. Konstruktivno je i važno biti informiran; ali u određenom trenutku prekomjerna konzumacija vijesti postaje porok, poput češanja kraste. Uz sve vijesti, često smo predugo istraživali Johns Hopkins kartu koronavirusa. U početku smo pokušavali shvatiti rast broja slučajeva u Kini, a kako je on opadao posljednjih sedmica, počeli smo gledati globalne brojeve. To je rupa bez dna: prelazili smo na akademske članke o epidemiologiji i, što je još gore, na online teorije zavjere. Također smo otkrili koliko je otrovno iskušenje ući u online debate sa strancima.
Katkad je važno zabiti glavu u pijesak. U redu je napraviti pauzu. Instagram je bio odlična destinacija za bezbrižno prelistavanje lijepih slika radi oporavka. Gledali smo o kolačima. (Otvorite Instagram i pretražite #cakedecorating.) Nevjerovatno je umirujuće gledati kako neko stavlja tortu na tanjir, razmazuje kremu po cijeloj površini, ravna je špahtlom pa je ukrašava jarko obojenim slatkim cvijećem, dodajući šarene mrvice. Prekrasno je i oko toga se nećemo prepirati.
Vježbajte gdje god možete
Prije nego što je sve ovo počelo, redovno smo išli u teretanu i dizali utege. To nas je činilo jačim i zdravijim. Teretana je zatvorena sa svim ostalim, tako da je to prestalo biti opcija.
U početku su nam govorili da uopće ne izlazimo. Virus je bio tako nov i ljudi su se bojali. Također je bilo hladno i sivo tokom cijelog januara i februara, tako da provoditi vrijeme unutra nije bilo teško.
Pokušali smo s nekim vježbama na Internetu, radeći staromodni kalistenika i "bodyweight" vježbe. Pronašli smo stare patike, stavili maske (iako vam zapravo nisu potrebne kada ste vani daleko od gužve) i počeli trčati.
Sada kada se vrijeme zagrijava, a teretana je i dalje zatvorena, trčanje je postalo ugodan dio rutine. Počeli smo viđati sve više i više naših komšija vani (svi nosimo maske i držimo se podalje).
Borite se sa strahom
Svako od nas imao je promjene raspoloženja - katkad i po nekoliko dana. Osjećali smo da su stvari u redu i da je ovo iskustvo nešto što ćemo strpljivo podnijeti. Onda bi se javila zabrinutost, sjene anksioznosti, pa čak i strah, i sve bi se srušilo.
Ti se strahovi i strepnje kreću od onih jednostavnih koji se odnose na obavljanje posla ili brigu oko toga radimo li to dovoljno dobro, preko većih strepnji zbog učinka koji sve ovo ima na našu djecu pa sve do razarajućeg egzistencijalnog straha za goli život. Sve se to pogoršava jer strahove složenijim čini osjećaj zarobljenosti i izolacije.
Do sada su nas srećom ove krize stizale jednog po jednog. Neko od nas ima loše popodne ili cijeli dan, a drugi mogu biti miran glas razuma. Onda, dan ili dva kasnije, uloge se preokreću i moramo ponuditi drugima iste jednostavne savjete koje smo upravo dobili.
Ako se dogodi da svi počnete paničariti istog dana, ili ako živite sami, meditacija može pomoći. Također je bilo korisno dopisivanje sa širokom grupom prijatelja. Sigurno je neko od njih smiren i može vam pomoći da se i vi smirite. Nismo bili sami u ovome.
Ono što se katkad činilo nepodnošljivim, većim je dijelom postalo dio normalnog života. Sve što vidimo i čitamo govori u prilog tome da se treba društveno distancirati kad god je to moguće. Shvaćamo da, iako je to bilo naporno i izazovno, imamo i sreću da smo mogli raditi od kuće i još uvijek imamo posao. Znamo da to nije tako za mnoge, mnoge ljude.
Šta će se dogoditi?
Tokom prošle sedmice, u Kini je bilo nekih naznaka promjena. Nije bilo novih aktivnih slučajeva u našem gradu. Neke su isporuke počele stizati u naše susjedstvo, a saznali smo ove sedmice i da Apple otvara trgovine u Kini, a zatvaraju svuda drugdje.
U isto vrijeme, šire se glasine o odgađanju datuma ponovnog otvaranja škola i sada se govori o kraju aprila. Zidovi i blokade cesti i dalje stoje, a ograničenja za ljude koji se vraćaju u Kinu nedavno su pooštrena. Strahuje se da će se virus ovdje ponovno pokrenuti. I ostajemo skoro u potpunosti u neznanju u vezi s onim što slijedi.
Za sada smo i dalje mirni i strpljivi i radimo sve što možemo da očuvamo zdravlje. Želimo najbolje ljudima širom svijeta koji se nađu u sličnoj situaciji.
Salaha razočarali čelnici Liverpoola pa napravio potez kojeg nije pet godina
Hana Hadžiavdagić: Onima koji imaju "rezervne" države želim da barem poštuju zemlju u kojoj žive
