Ko će biti budući predsjednik Turske, građani države će odlučiti u drugom krugu. U prvom krugu trenutni predsjednik Recep Tayyip Erdogan osvojio je 49,52 posto glasova, Kemal Kilicdaroglu glavni opozicioni kandidat ispred CHP-a i koalicije okupljene oko najveće opozicione stranke je dobio 44,88 posto, a krajnje desničarski kandidat Sinan Ogan je osvojio 5,17 posto.
Posebno važno o izbornom procesu u Turskoj važno je istaći to da je na izbore izašlo čak 86,98 posto od potencijalnih glasača što bilo kojem od kandidata daje izraziti demokratski legitimitet o kojem mnogi u zapadnoj Evropi mogu samo sanjati. Na predsjedničkim izborima u Francuskoj 2022. godine izlaznost u prvom krugu je bila 73,69 posto, a u Austriji 65,19 posto.
Zemljotresi koji su razorili jug Turske, ekonomski problemi izazvani visokom inflacijom su naveli mnoge komentatore da predvide da će doći kraj Erdoganovoj dvadesetogodišnjoj vladavini. Rezultati izbora, su ukazali na tri ključne činjenice: Demokratija u Turskoj je živa, društvo je duboko podijeljeno i Erdogan i dalje uživa podršku većine Turaka.
Naravno, ne treba Tursku zamišljati kao idiličnu demokratiju iz đačkih udžbenika. Sloboda medija nije na nivou na kojem bi trebala biti, pritisak na kurdske stranke i političke predstavnike je ogroman, ali i dalje činjenično pogrešno je Erdogana nazivati diktatorom, ili ako je diktator onda je vjerovatno najnesposobniji diktator koji je uspio opstati na vlasti više od 20 godina.
U historijskim zapisima bilo bi teško pronaći diktatora koji će svoj položaj morati braniti u drugom krugu predsjedničkih izbora. Zar ne bi diktatoru bilo i više nego jednostavno pronaći zalihu od jedan posto glasova koji bi mu sačuvali poziciju bez rizika drugog kruga.
U diktaturama nisu mogući skupovi na kojima opozicija okupi desetine i stotine hiljada svojih pristalica koji bez skrivanja daju javnu podršku svome kandidatu.
Da je demokratija u Turskoj itekako živa pokazuje i to što u najvećem gradu Istanbulu i glavnom gradu Ankari na vlasti se nalaze gradonačelnici koji nisu članovi Erdoganove AKP.
Posebno zanimljivi primjer su izbori za gradonačelnika Istanbula 2019. godine. Na izborima u martu 2019. pobjedu je ostvario kandidat opozicije Ekrem Imamoglu, ali je razlika između njega i kandidata AKP-a Binali Yildirima bila svega 0,16 posto. Nakon žalbi AKP-a, Izborna komisija je donijela odluku da izbori budu ponovljeni. Na ponovljenim izborima u junu, Imamoglu je ostvario ubjedljivu pobjedu osvojivši 54,22 posto glasova, a njegov protivkandidat Yildirim je dobio 45 posto glasova. Yildirim je osvojio blizu 200.000 glasova u odnosu na prvi krug.
Ovakav rezultat ponovljenih izbora može samo značiti da Erdogan iako zahvaljujući ustavnim izmjenama i uvođenjem predsjedničkog sistema ima gotovo neograničenu moć u upravljanju Turskom kao predsjednik ne kontroliše izbore u maniru diktatora.
Određenom broju kolumnista i javnih ličnosti teško je prihvatiti činjenicu da njihovo viđenje liberalne demokratije nije univerzalno primjenjivo, a pogotovo to da možda stanovnici Turske u svome demokratskom kapacitetu imaju pravo da na vlast izaberu i osobu koja ima autokratske tendencije kao što je Erdogan. Tako je, kolumnistica uglednog The Guardiana Constanze Letsch svoju kolumnu nazvala "Erdogan vodi u turskim izborima i demokratija je vjerovatni gubitnik", sam naziv ove kolumne je oksimoron, a demokratija ako na izborima glasa više od 86 posto stanovnika teško može biti gubitnik.
Erdogan ukoliko želi da bude upamćen kao državnik koji je Tursku vratio na svjetsku scenu kao regionalnu silu, trebao bi i pored vjerovatne pobjede znati pročitati stanje u Turskoj. Veliki dio stanovništva očito nije zadovoljan njegovom vladavinom i ukoliko on ne prilagodi svoju politiku društveni lomovi će postojati sve veći.
Turska demokratija nije idealna, Erdogan je i dalje autokrata koji vlada teškom rukom, ali bi Evropljani trebali prihvatiti to da ga većina Turaka želi kao vođu.
