"Kada napustite Izrael i uđete u Gazu, vi ste Bog": Zastrašujuća svjedočanstva vojnika IDF-a
Briga za sigurnost članova porodice koji služe u vojsci dio je porodičnog života u Izraelu. Kao i mnogi drugi, Yoel Elizur je bio zabrinut otac dok su njegova djeca služila u Izraelskim odbrambenim snagama (IDF), a sada je još zabrinutiji kao djed.
Užasnut je masovnim ubijanjem civila u Gazi i zabrinut za utjecaj ove brutalnosti na mentalno zdravlje vojnika. Vojnici su ugroženi zapaljivom retorikom vlade i slabljenjem civilnih i vojnih pravosudnih sistema. Ove politike podrivaju kodeks ponašanja IDF-a, podržavaju zločine i povećavaju rizik od moralnih povreda.
Moralna povreda nastaje kada vojnici djeluju protiv svojih moralnih vrijednosti i uvjerenja ili sudjeluju kao posmatrači. Oni koji pretrpe takvu povredu osjećaju krivicu i sram, skloni su depresiji, anksioznosti i suicidalnim porivima. IDF pruža intenzivni jednomjesečni tretman traumatiziranim vojnicima, od kojih su neki moralno povrijeđeni, u centrima za rehabilitaciju u pozadini (RRC). Nakon toga, polovina tih vojnika se otpušta kao nesposobni za vojnu službu.
Izraelsko društvo smatra IDF moralnom vojskom. Rasprava o zločinima izaziva emocionalni otpor, iako se intelektualno razumije da zločini postoje u svakom civiliziranom društvu i da su ratni zločini počinjeni od strane vojnika svake vojske. Razvojni psiholozi su identificirali bešćutne osobine kod male djece, dok su socijalni psiholozi pokazali da autoritativne direktive i društveni pritisak dovode obične ljude do štetnog ponašanja.
Ipak, teško je suočiti se s nasiljem bešćutnih vojnika i brutalizacijom običnih vojnika. Stoga nije utješno kada unuk autora kaže: "Ne brini, djede, odbit ću ilegalnu naredbu." Elizur želi zaštititi njega i sve druge koji riskiraju tijelo i um dok služe u IDF-u. Želi da znaju koliko je teško oduprijeti se bezosjećajnom zapovjedniku i pritisku vršnjaka koji potiču brutalnost.
Želi da razumiju klizavu stazu brutalizacije i da budu obrazovani o moralnim dilemama s kojima će se suočiti tokom rata. Ova želja ga je motivisala da napiše ovaj esej, kako kao djed, tako i kao psiholog koji je istraživao iskustva vojnika s brutalizacijom.
Nuphar Ishay-Krien bila je oficirka za socijalnu zaštitu u dvije mehanizirane pješadijske jedinice stacionirane u južnom pojasu Gaze tokom prve intifade (1987-1993). Razgovarala je s vojnicima koji su joj se povjeravali. Četiri godine kasnije, Elizur je nadzirao njenu magistarsku istraživačku studiju o brutalizaciji tih jedinica. Koristila je povjerljive intervjue kako bi istražila moralni pomak, brutalnosti i s tim povezane probleme mentalnog zdravlja. Njihov naučni članak kasnije je objavljen kao prvo poglavlje u knjizi "Blot of a Light Cloud: Israeli Soldiers, Army, and Society in the Intifada" 2012. godine.
Istraživanje Nuphar Ishay-Krien otkrilo je kako vojnici koji ulaze u Gazu često iskuse moralni pomak. Ona je zabilježila izjavu jednog vojnika koji je rekao: "Kada napustite Izrael i uđete u Gazu, vi ste Bog. U početku se bojite, ali brzo shvatite da možete raditi šta želite, i ništa vam se neće dogoditi." U kontekstu Gaza pojasa, vojnici su osjećali da ih štite njihov položaj, snaga i tišina njihovih nadređenih. Ovo stanje često vodi do dehumanizacije lokalnog stanovništva i erozije moralnih standarda, čak i kod vojnika koji su prije službe smatrani osjetljivim i empatičnim.
Njena studija identificirala je nekoliko oblika brutalnog ponašanja, od psihološkog zlostavljanja do fizičkog nasilja. Neki vojnici su prijavili osjećaj krivice i srama zbog svojih postupaka, dok su drugi izrazili frustraciju zbog nesposobnosti vojne komande da sankcioniše ili zaustavi takvo ponašanje.
Ishay-Krien je zaključila kako vojni komandni lanac, društveni pritisak unutar jedinica i normalizacija brutalnosti stvaraju "moralni vakuum" u kojem vojnici djeluju izvan svojih standardnih moralnih okvira.
Uprkos naporima IDF-a da obučava svoje trupe o zakonima ratovanja i etici, očigledno je da postojeći mehanizmi nisu dovoljni da se spriječe moralni zločini. Studije poput ove ukazuju na potrebu za širim društvenim i institucionalnim promjenama kako bi se osiguralo da izraelski vojnici ne budu samo operativno spremni, već i moralno pripremljeni za izazove sukoba.
Elizur, kao i mnogi drugi, smatra da se ovakvi problemi ne mogu riješiti jednostavnom vojnom obukom. Potrebna je duboka promjena u društvenom diskursu i političkom vodstvu koje bi prioritiziralo humanost i odgovornost čak i u teškim okolnostima rata. "Moramo stvoriti sistem koji neće samo kazniti one koji krše moralne standarde, već će ih i prevenirati kroz obrazovanje i vođenje primjerom," piše Elizur.
Dok izraelsko društvo nastavlja balansirati između sigurnosnih izazova i očuvanja moralnog integriteta svojih vojnih snaga, ovakvi tekstovi i studije služe kao podsjetnik na kompleksnost problema i važnost neprestane introspekcije i reforme.
