Neobična razmjena
2

Kako je Pepsi u jednom trenutku bio vlasnik šeste najveće mornarice na svijetu

B. H.
Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija
Nakon ruskog lansiranja satelita Sputnik 1 1957. godine, SAD su nastojale ponovno zauzeti centralnu poziciju i pokazati svijetu da je njihov ekonomski model bolji od komunističkog koji je predstavio SSSR.

Tako je 1959. godine tadašnji američki predsjednik Dwight D. Eisenhower smatrao da je najbolji način da se to učini da se američka kultura približi Rusima i pokaže im prednosti kapitalističkog društva.

Kako bi postigla taj cilj, američka vlada organizirala je Američku nacionalnu izložbu u moskovskom parku Sokolniki. Na ovoj izložbi bilo je prisutno mnoštvo štandova sponzoriranih američkih brendova, uključujući Pepsi, Disney, IBM itd. Otvaranju je prisustvovao i tadašnji potpredsjednik SAD-a Richard Nixon.

Hruščov uživao u Pepsiju

Tokom izložbe Richard Nixon i vođa Sovjetskog Saveza Nikita Hruščov upali su u žestoku raspravu oko teme komunizma protiv kapitalizma i učinkovitosti njihovih ekonomskih modela.

U tom trenutku šef Pepsi Internationala Donald Kendall ponudio je sovjetskom čelniku Pepsi da "ohladi" situaciju, koji je on popio, a očito i uživao. Ovaj publicitet ubrzao je Kendallovu karijeru te je 1963. godine postao predsjednik i glavni izvršni direktor tvrtke.

Nekoliko godina nakon te izložbe, SSSR je želio sklopiti ugovor s Pepsijem 1972. godine, ali budući da njihov novac nije bio prihvaćen u cijelom svijetu, pojavilo se pitanje kako će ruska vlada platiti zamjenu. Tada je došla ideja da to bude votka.

Prema novom sporazumu, Sovjetski Savez bi osigurao votku iz svog državnog brenda, Stolichnaya, za preprodaju u SAD-u, u zamjenu za Pepsi. Posljedično, Pepsi je postao prva kompanija koja je osigurala takav sporazum između Amerike i SSSR-a tijekom Hladnog rata.

Pepsi je uživao veliku popularnost u Sovjetskom Savezu
Pepsi je uživao veliku popularnost u Sovjetskom Savezu

Stolichnaya je brzo doživjela popularnost nakon ulaska na američko tržište. U samoj 1973. godini prodavala je oko 30.000 kutija godišnje u zemlji, a do 1980. godine njena je prodaja premašila nevjerojatnih miliona kutija godišnje, što ju je učinilo drugom najpopularnijom votkom u Americi.

Ipak kasnih 1980-ih, ugovor SSSR-a s Pepsijem bio je pred istekom. No, za razliku od prethodnih godina, njihova votka sada ne bi bila dovoljna da zadovolji Pepsi da nastavi ili obnovi ugovor. To se dogodilo zbog sovjetske invazije na Afganistan, na koju je američki narod odgovorio bojkotom ruskih proizvoda, uključujući votku.

Umjesto votke, podmornice i krstarice

No, Sovjeti nisu htjeli izgubiti Pepsi, pa su iznijeli prilično neortodoksnu trgovinsku ideju s Pepsijem. Kazali su da bi u zamjenu za njegov proizvod Pepsiju dali flotu brodova, uključujući 17 podmornica, fregatu, krstaricu, nekoliko naftnih tankera i razarač, čime bi Pepsi odmah postao vlasnikom šeste najveće mornarice na planeti.

Uprkos tome, novouspostavljena mornarica Pepsi bila je daleko od bojne spremnosti,s brodovima i podmornicama u zapuštenom stanju, sa samo jednim brodom koji je bio uistinu sposoban za plovidbu, dok su sve podmornice imale ozbiljne probleme s hrđom.

Ipak, vladi SAD-a nije bilo drago vidjeti da korporacija odjednom raspolaže dovoljnom pomorskom vatrenom moći da se obračuna s nekim nacijama.

Donald Kendal je za relaksiranje odnosa 2004. godine dobio odlikovanje od Putina (Foto: EPA-EFE)
Donald Kendal je za relaksiranje odnosa 2004. godine dobio odlikovanje od Putina (Foto: EPA-EFE)

Izvršni direktor Pepsija, Donald Kendall, koji je Hruščova prvi upoznao s tim napitkom, odgovorio je na američke pritužbe podsjetivši Pentagon da je upravo uspio značajno smanjiti broj brodova na raspolaganju Sovjetskom Savezu. Kendall je tada kazao: "Rastavljam Sovjetski Savez brže od vas".

Na kraju je Pepsi prodao brodove švedskoj kompaniji za recikliranje u otpad, budući da je Pepsi trebao nadoknaditi troškove slanja svojih proizvoda u SSSR.

Bez obzira na to, ostaje činjenica da je Pepsi neko vrijeme bio vlasnik jedne od najvećih svjetskih mornarica, pokazujući šta se sve može dogoditi kada građani jedne zemlje zaista vole određeni proizvod.