Ko je Hasan Nasrallah, lider Hezbolaha nazivan i "drugi Che Guevara" kojeg je Izrael pokušao ubiti
Ličnost trećeg generalnog sekretara Hezbolaha, Hassana Nasrallaha, i njegov militantni put spajaju se u glavni element privlačnosti koju stranka ima za militante kao i za pristaše. Bez sumnje, Nasrallah je proteklih godina zaslužio mjesto među najvišim vođama arapskog svijeta. Nekoliko zapadnih komentatora već ga je neko vrijeme opisalo kao 'drugog Che Guevaru'", napisao je Aurelie Daher u knjizi "Hezbollah: Mobilization and Power".
Sayyed Hassan Nasrallah, jedna od najmoćnijih arapskih šiitskih ličnosti na Bliskom istoku, ostavio je trajan trag na moderni Liban, arapsko-izraelski sukob i širu regiju. Pod Nasrallahom, čije prezime prevodi kao "pobjeda kroz Boga", Hezbollah je iz lokalnog oružanog pokreta izrastao u najveću političku stranku u novijoj historiji Libana.
Na parlamentarnim izborima 2018. godine Hezbollah je osvojio više od 340.000 preferencijalnih glasova, najviše za bilo koju stranku u Libanu od nezavisnosti. U oktobru 2021. Nasrallah je rekao da Hezbollah ima 100.000 boraca, što ga čini jednom od najmoćnijih nenacionalnih oružanih organizacija u svijetu.
Takvu moć podupire regionalni utjecaj koji je samo povećao ugled Hezbolaha u arapskom svijetu: do danas, to je jedina oružana sila, nacionalna ili neka druga, koja je natjerala Izrael na povlačenje iz neke arapske zemlje.
Nasrallah, čiji govori privlače pažnju diljem Bliskog istoka i šire, dugo je bio istaknut u iranskoj Osovini otpora, koja uključuje Hezbolah, vladu sirijskog predsjednika Bashara Assada, palestinske pokrete Hamas i Islamski džihad, pokret Huti u Jemenu, i nekoliko iračkih paravojnih skupina.
Nasrallah je rođen 1960. u siromašnoj šijitskoj obitelji u Sharshabouku, siromašnom području Karantine u istočnom Bejrutu. Zainteresiran za religiju dok je bio mlad, nadahnuo ga je Sayyed Musa Sadr, imam rođen u Iranu libanskog porijekla, koji je u proljeće 1974. pokrenuo Pokret uskraćenih, poznatiji kao Amal, kako bi osigurao veću moć zapostavljenoj šijitskoj zajednici u Libanu, i poboljšao uvjete u istočnom i južnom Libanu.
Građanski rat izbio je u Libanu u aprilu 1975. godini u julu je Sadr pokrenuo Libanske brigade otpora, Amalovo naoružano krilo, kako bi zaštitio južni Liban od izraelskih upada. Nasrallah se pridružio Amalu. Kako je građanski rat eskalirao, njegova se obitelj porodica iz pretežno kršćanskog istočnog Beiruta u selo svojih predaka Bazourieh u Tiru.
U decembru 976. Nasrallah je otišao u Najaf u Iraku kako bi studirao u gradskom vjerskom sjemeništu (hawzah), koje je zagovaralo aktivniju ulogu šiitskih vjerskih učenjaka. Tamo je upoznao libanskog učenjaka Sayyeda Abbasa Mussawija, koji je studirao kod Sayyeda Mohammada Baqer Sadra, rođaka Muse Sadra.
Početkom 1978. godine, irački baathistički napad na šiite prisilio je Nasrallaha i Mussawija da se vrate u Liban. Mussawi je osnovao vjersko sjemenište u Baalbecku, gdje je Nasrallah nastavio studirati.
Sljedeće godine, Nasrallah i Mussawi, sada dužnosnik Amala, podržali su iranskog imama Ruhollaha Khomeinija, čije su pristaše osnovale Islamsku Republiku Iran.
U junu1982. Izrael je izvršio invaziju na Liban nakon pokušaja atentata na Shloma Argova, izraelskog ambasadora u Londonu od strane Organizacije Abu Nidala, skupine koja se odvojila od PLO-a (Palestinske oslobodilačke organizacije).
Izrael je opsjedao Bejrut 10 sedmica prije nego što ga je okupirao u septembru, namjeravajući istjerati PLO i postaviti prijateljsku marionetsku vladu. U napadu je ubijeno najmanje 20.000 Libanaca i Palestinaca, uglavnom civila, i više od 370 Izraelaca, većinom vojnika.
Kako bi se nosio s posljedicama invazije, libanski predsjednik Elias Sarkis formirao je ujedinjujući Odbor nacionalnog spasa, uključujući vođu Amala Nabiha Berrija i vođu milicije libanskih snaga Bashira Gemayela, glavnog kršćanskog saveznika Izraela u Libanonu.
Mussawi, Nasrallah i drugi koji su podržali Khomeinija pobjegli su od Amal, optužujući je za izdaju time što su se pridružili odboru; oružani otpor, rekli su, bio je jedini odgovor.
Potpomognuti Iranom i Sirijom, prebjezi su osnovali Hezbollah tokom ljeta 1982. Podržavao je Homeinijevu šijitsku doktrinu velayat-e faqih (poznatu na arapskom kao wilayat al-faqih), da iranski vrhovni vođa ima vjersku, ali i političku vlast nad svim muslimanima, ne samo Irancima.
Godine 1982. Hezbolah je pokrenuo gerilsku kampanju kako bi istjerao Izrael iz Libana. Rečeno je da je ovo bio uvod u oslobađanje historijske Palestine, koja uključuje državu Izrael.
Osim napada na izraelske trupe i predstraže, Hezbolah je organizirao i samoubilačke bombaške napade, uključujući jedan protiv izraelskog vojnog štabau južnom gradu Tiru u novembru 1982. u kojem je ubijeno najmanje 75 Izraelaca i više od 20 Palestinaca i Libanaca, od kojih su mnogi bili zarobljenici.
Multinacionalne snage u Libanu, mirovna skupina koja je uključivala postrojbe iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske, osnovane su i imale zadatak nadzirati povlačenje PLO-a iz Beiruta i kasnije poduprijeti Gemayela. Ali na kraju je završilo u borbi protiv otpora zajednica Druza, sunita i šiita.
Uslijedili su daljnji napadi. Oni su uključivali bombaški napad na američku ambasadu u Libanu u aprilu 1983., u kojem je poginulo najmanje 17 Amerikanaca i više od 30 Libanaca; sličan napad na premješteno ambasadu u septembru 1984., u kojem je ubijeno više od 20, uglavnom neamerikanaca; i napade 23. oktobra 1983. na kasarnu američkih marinaca i ispostavu francuskih padobranaca u Bejrutu, u kojima je ubijeno 300 vojnika i drugog osoblja iz obje zemlje. Hezbolah, koji je optužen, zanijekao je umiješanost, ali je rekao da podržava ubistva.
Do ljeta 1985. Izrael je napustio veći dio južnog Libana, usred stalnih napada, i okupirao niz zajednica u blizini granice. Ali Hezbolah je nastavio i udario na izraelske položaje u takozvanoj sigurnosnoj zoni.
Tog su ljeta šiitske skupine otele TWA let 847 i prisilile ga da sleti u Beirut. Jedan talac je ubijen; preostalih 152, od kojih su više od polovice bili Amerikanci, oslobođeni su nakon što je Izrael oslobodio 700 libanskih i palestinskih zatvorenika. SAD je optužio višeg zapovjednika Hezbolaha Imada Mughniyyaha za planiranje operacije: Hezbollah je ponovno zanijekao odgovornost, ali je izrazio podršku.
Godine 1985. Nasrallah je postao šef izvršnog vijeća Hezbolaha i član njegovog vijeća šure. Često je odlazio u Iran kako bi se konsultovao i primao novosti o tekućem iransko-iračkom ratu, što se dogodilo, kako je kasnije rekao, jer je bolje govorio perzijski od svojih kolega.
“Govorili su mi: Ti voliš Irance i oni tebe, pa idi u Iran. Sastao bih se s njegovom eminencijom imamom [Homeinijem]. Sjedio bih s njim sat, dva sata ili čak i više", opisao je.
U svojim memoarima, iranski general Hossein Hamedani napisao je kako je Nasrallah nadzirao cjelokupnu politiku, desetljećima kasnije, za osovinu saveznika tokom građanskog rata u Siriji; a Iran ga je zadužio da ujedini svoje naoružane saveznike u Iraku nakon atentata na iranskog generala Qassema Soleimanija od strane SAD-a u januaru 2020.
U februaru 1992. Mussawi, tada generalni sekretar Hezbolaha, njegova žena i dijete ubijeni su u izraelskom zračnom napadu.
Govoreći na sahrani, Nasrallah je rekao: "Nastavit ćemo ovim putem... čak i ako budemo ubijeni, svi mi i naše kuće srušene iznad naših glava, nećemo odustati od izbora Islamskog otpora".
Nasrallah je preuzeo Hezbolah, a pod njegovim vodstvom grupa je nabavila rakete većeg dometa, što joj je omogućilo da gađa više područja u sjevernom Izraelu.
Nasralah je rekao da je islamska republika najbolja za Libanon, ali Hezbolah nikada ne bi predložio ovu opciju u Libanonu osim ako nema potporu većine Libanaca.
Tokom ljeta 1992. predložio je kandidate za prve parlamentarne izbore nakon građanskog rata, kada je Hezbolah osvojio 12 mjesta. Od tada sudjeluje na svim parlamentarnim izborima.
Od svih naoružanih skupina koje su se suprotstavile Izraelu, Hezbollh je zadao najviše poteškoća izraelskim oružanim snagama. Od osnivanja Hezbolaha 1982. nije bilo godine da nije došlo do razmjene vatre ili raketiranja između dviju strana.
Tokom sredine 1990-ih, Hezbolah je proširio vojne operacije u izraelskoj okupiranoj zoni, zaglibivši Izrael u gerilski rat. U maju 2000. godine Izrael se jednostrano povukao iz južnog Libana, prvi put da je okončao okupaciju arapskog teritorija bez sporazuma ili sigurnosnog dogovora. Taj je potez potvrdio Nasrallahov dugogodišnji argument da samo oružani otpor može vratiti arapsku zemlju.
U julu 2006. godine Izrael je pokrenuo upad u Liban nakon što je Hezbolah zarobio dva izraelska vojnika u prekograničnom napadu. Hezbolah je rekao da su otmice imale za cilj dobiti poticaj za oslobađanje libanskih zatvorenika u Izraelu.
Prekogranična razmjena je eskalirala, jer je Hezbolah ispalio više od 4000 raketa na sjeverni Izrael. Do kraja 33-dnevnog rata, više od 1200 Libanonaca i 160 Izraelaca je bilo mrtvo, a reputacija Hezbolaha je dodatno ojačana.
Dana 14. jula 2006., tokom govora, Nasrallah je pozvao ljude u Bejrutu da pogledaju na zapad prema obali Sredozemnog mora. Dok su to činili, Hezbolah je ispalio projektil zemlja-more na izraelski mornarički brod Hanit, ubivši i ranivši nekoliko članova posade.
Sukob je okončan 14. augusta Rezolucijom 1701 Vijeća sigurnosti UN-a, kojom je propisano da će pojačane privremene snage UN-a, zajedno s jedinicama libanske vojske, biti isključivo odgovorne za sigurnost u južnom pograničnom području.
Nasrallahova popularnost je porasla, ali su njegovi javni nastupi postali rjeđi, usred straha od atentata od strane Izraela. Većina njegovih govora uživo sada je putem videa s neobjavljene lokacije.
