Korona i tamna strana globalizacije: Zavisimo od pomoći s druge strane svijeta, zbog virusa s druge strane svijeta
DW: Gospodine Krastev, Vaša nova knjiga "Je li već sutra?" bi uskoro trebalo da se pojavi na 19 jezika. U njoj opisujete sedam paradoksa pandemije korona-virusa. Prvi paradoks bi mogao da se opiše ovako: virus je produkt globalizacije, ali istovremeno je pokreće unaprijed. Kako bi se to dalo objasniti?
Ivan Krastev: Za mene lično je bilo najveće otkriće da pratimo jednu krizu koja ima veoma mnogo lica i koja se kreće u veoma mnogo različitih pravaca. Na primjer,korona pokazuje tamne strane globalizacije. Međusobna zavisnost, naročito ekonomska međusobna zavisnost se više neće posmatrati samo kao izvor sigurnosti, već i kao izvor nesigurnosti.
Tako smo na primjer došli do zaključka da smo potpuno ovisni o medicinskim proizvodima, koji dolaze s druge srane zemaljske kugle i da se u trenutku krize ne možemo osloniti na to da će oni moći da dođu do nas. U isto vrijeme otkrivamo da virus, koji se pojavio na drugom kraju svijeta, može da promijeni život svakog od nas. To su tamne strane globalizacije.
Međutim, istovremeno doživljavamo globalizaciju duha svakog pojedinca. Odjednom smo počeli da živimo u istom svijetu. Zamislite nekog ko ne govori nijedan strani jezik i ko živi u jednom malom gradu ili na selu. Taj čovjek može da vrti kanale i sluša sve jezike, od kojih ne razumije ni jednu riječ, ali tačno zna o čemu se radi u centralnim vijestima na svakom jeziku. Jer, svijet priča samo o jednoj stvari.
U Vašoj novoj knjizi konstatujete da bi Evropljani u vremenima ekonomskog straha mogli da prepoznaju da nacionalizam ekonomski nije održiv. Švedska je u pandemiji izabrala svoj put, ali se sada suočava sa istim ekonomskim poteškoćama kao i ostatak Evrope. Da li će Evropska unija igrati snažniju ulogu u predstojećoj ekonomskoj krizi, uzrokovanoj Covidom 19, nego što je igrala u borbi protiv samog virusa?
Sigurno! I to već sad vidimo, dobra potvrda za to je pijedlog Merkel - Makron. A Švedska je zaista klasičan primjer za to, da kakve god odluke donese jedna vlada, ono što će se dogoditi s njenom privredom zavisi i od odluka vlada drugih zemalja.
Švedska je odlučila da ne zaustavlja privredu, u nadi da će tako značajno da ograniči ekonomske troškove krize. Oni ne zatvaraju, ali zatvaraju drugi. Zbog toga kamioni, koji se proizvode u Volvo fabrikama u Švedskoj, nisu mogli da se proizvode, jer dijelovi koji se uvoze iz drugih dijelova Evrope ili svijeta nisu mogli da pristižu. Na kraju ćemo se naći u situaciji, gdje će ekonomski pad ove godine u Švedskoj biti veći, nego u nekim zemljama poput Poljske ili Austrije, koje su poptuno obustavile svoju privredu.
Ako se svijet zaista kreće u pravcu protekcionizma, ako globalizaciju prati regionalizacija i određena doza deglobalizacije: najveći broj evropskih zemalja, čak i najvećih kao što su Francuska i Njemačka, su premale da bi mogle da budu ekonomski protekcionističke.
Vi dovodite u pitanje tvrdnju da su se autoritarni režimi bolje izborili sa Covidom 19, nego demokratski izabrane vlade – i identifikujete dva glavna faktora za uspješno prevladavanje pandemije. Koja?
Na početku krize je zaista izgledalo razumno pretpostaviti da bi autoritarni režimi bolje mogli da se izbore s pandemijom od demokratskih, ali ono što u stvari vidimo je nešto potpuno drugačije: neki autoritarni režimi su se dobro izborili s koronom, a neki ne.
Priroda političkih režima nije bila odlučujući faktor. Postoje još tri faktora: prvi je osnovno povjerenje u stanovništvo. U ovakvim tipovima krize se ljudi ne mogu hapsiti i da se onda misli kako se kriza može tako pobijediti. Ljudi bi trebalo da počnu da peru ruke. Za to je potrebna određena doza povjerenja, jer ljudi moraju da odgovore na poruku vlade.
U jednom društvu sa velikim povjerenjem kao što je to u Njemačkoj, i da budemo iskreni i u Kini, gdje je povjerenje u vladu isto tako prilično veliko, neke smjernice u korona krizi su dobro funkcionisale. U zemljama kao što je Iran, autoritarnost i nije baš pomogla da se dobije reakcija kakvu je željela vlada.
Drugi faktor su naravno državni kapaciteti. Ne samo koliko novca se izdvaja za zdravstveni sektor, već i koliko brzo država može da se organizuje, preusmjeri, kako može da komunicira.
Treći faktor su iskustva sa sličnim infekcijama. Nije slučajnost da su pojedine azijske zemlje poput Hongkonga, Kine ili Singapura, koje imaju različite vlade, već u startu reagovale efektivno, jer imaju 10 ili 15 godina iskustva i zbog toga su imali više maski nego bilo ko drugi.
Bugarski politikolog, Ivan Krastev je rukovodilac Centra za liberalne studije u Sofiji i saradnik Insituta za nauke o ljudima u Beču.
Srbija nakon skandala ostaje bez olimpijske medalje, ona bi trebala u ruke Hrvatskoj
Real Madrid je prvak svijeta! Mbappe i društvo u finalu razbili meksičku Pachucu
