"Loši momci" su započeli peglanje imidža: Hoće li se realnost Sirije s Istoka preseliti na Zapad
Lider grupe HTS, koja se izdvojila kao neformalni predvodnik pobunjenika koji su sada došli do vlasti, Abu Mohammad al-Jolani je odmah po pobjedi njegove grupe, odnosno kada je Bashar al-Assad napustio Siriju, počeo da gradi određen imidž u međunarodnoj javnosti.
Ubrzo su iz javnosti, isprva stidljivo, nestajali navodi iz njegove prošlosti, a koji su bili provučeni kroz skoro sve objave nakon što su pobunjenici porazili Assada.
Navodi se odnose na njegovu historiju odnosa prema SAD-u i "koketiranje" s organizacijama koje se u zemljama Zapadnog svijeta tretiraju kao terorističke.
Međutim, izjave al-Jolanija iz prvih nekoliko sedmica tranzicione vlasti u Siriji, kao i njegova otvorenost prema medijima iz Evrope i SAD-a, jasno pokazuju da je liderstvo HTS-a shvatilo kome se treba okrenuti kako bi osigurali kakvu-takvu stabilnost u svojoj vladavini.
Neformalni predvodnik pobunjenika, a vjerovatno budući visokorangirani zvaničnik prve vlasti u Siriji koja neće uključiti stranku Baath, govorio je o slobodi, poštovanju manjina, otvaranju ekonomije, a u njegovim izjavama se, manje-više, nije mogla naći kritika Izraelu.
Važno je istaći da je revolucija al-Jolanija počela uspostavljanjem vlasti u Idlibu, provinciji koja se nalazila pod kontrolom pobunjenika još i prije svrgavanja Assada s vlasti.
Tada je al-Jolani krenuo s aktivnijim javnim životom, pokušavajući se predstaviti kao reformisan lider, čime je postavio temelje za današnje stanje na terenu, gdje se al-Jolani postavlja kao budući lider Sirije, ali i šansa da ova zemlja dobije stabilnost koja joj je potrebna.
Prijašnji primjeri iz Arapskog proljeća, u čijem kontekstu se mora gledati situacija u Siriji, pokazuju da se bez podrške SAD-a ne može graditi stabilnost na Bliskom istoku, ali i u širem arapskom svijetu.
Al-Jolani je, sudeći po prvim izjavama, to vrlo dobro shvatio, zbog čega ide u smjeru normalizacije, koliko je to trenutno moguće, odnosa s Izraelom te, što je još bitnije, odvajanjem od Rusije i Irana.
Vrijedi podsjetiti da je lider HTS-a jasno rekao da "Iran nema šta tražiti" u Siriji, te je indirektno pozvao Rusiju na napuštanje baza koje su uspostavljene u regiji Latakia.
Nakon ovih poruka je iskristalisan odnos kojeg će SAD i njene saveznice u Evropi, ali i u ostatku svijeta, imati prema novoj vlasti. Uskoro je uspostavljen kontakt između lidera EU i al-Jolanija, a i američke diplomate su po prvi put od 2021. godine došle u Siriju.
Realnost Bliskog istoka je takva da preživljavaju oni režimi i vlade, bile one demokratske ili ne, koji imaju značajnu verbalnu (a nekad i prešutnu) podršku sa Zapada.
Okretanje Rusiji možda nema inicijalnu cijenu, ali je Assadov primjer jasna poruka da će bilo kakvo odstupanje od ove realnosti stići svakog lidera koji se na to odluči. Nekada, kao u ovom primjeru, za to treba više od decenije.
Al-Jolani, s druge strane, zna da Sirijci povjerenje mogu dati samo onima koji donesu stabilnost nakon 13 godina rata.
Jedini zaključak koji je logičan jeste da će, u međunarodnoj sferi, Sirija postati stabilna država jedino ako se Iran i Rusija zamijene Saudijskom Arabijom i SAD-om, a prvi potezi nove vlasti sugerišu upravo promjenu s istoka na zapad.
Koliko će to ostati tako, ne može se predvidjeti. Uostalom, brojne osobe koje su došle na vlast uz američku podršku uskoro su se okrenuli protiv njih, kao Talibani u Afganistanu, ali jasno je da će Al-Jolani i koalicija bivših pobunjenika, a današnje vlasti u Siriji, pokušati kroz saradnju s Briselom i Washingtonom da ispune 13-godišnju želju građana ove države za stabilnost i mir.
