Na istoku je sve kao u zlatno doba Hladnog rata, ali jesu li Biden i Putin kao Kennedy i Hruščov?
Iako je za SAD i Rusiju rat bio "hladan", on je bio itekako "vruć" za brojne druge države koje su poslužile za brojna potkusurivanja Istoka i Zapada te označavanje teritorija i zona interesa.
Decenijama nakon hladnoratovskog perioda i napetosti između i SAD-a i Ruske Federacije, čini se kako se mnogo toga i nije promijenilo.
Ukoliko bi postojala slična vremenska mašina kao u čuvenom filmu "Povratak u budućnost", te ukoliko bi neko iz hladnoratovskog perioda uskočio u 2022. godinu, vjerovatno bi pomislio kako je došlo do određene "pukotine" u prostorno-vremenskom kontinuumu te da je na snazi paralelna realnost.
Talibani su još jednom "otjerali" veliku silu iz države, Bliski istok nije mnogo mirniji u odnosu na decenije prije, brojne države i dalje se mogu definirati kao "sredstva geopolitičkih potkusurivanja", a Sjedinjene Američke Države i Rusija su pronašle novo mjesto na kojem će približiti oružje - Ukrajinu.
Ukrajina kao Kuba
Posljednja dešavanja u Ukrajini osim što su natjerala i jednu i drugu stranu da do kraja otkriju karte, iznesu zahtjeve i ukažu na "crvene linije" koje se ne bi trebale prelaziti, neodoljivo u određenim trenucima podsjećaju na "zlatno doba" Hladnog rata i Kubansku raketnu krizu.
Te 1962. godine, nekoliko sedmica u oktobru, Sjedinjene Američke Države i SSSR bili su nikada bliže nuklearnom sukobu. Kriza koja je inicirana raspoređivanjem američkih nuklearnih projektila u Turskoj, te sovjetskih projektila na Kubi, vrlo se lako mogla pretvoriti u sukob koji se mogao definirati kao treći svjetski rat.
Baš kao i sa današnjim gomilanjem ruskih snaga na granici s Ukrajinom, Sjedinjene Američke Države su optuživale tadašnjeg sovjetskog premijera Nikitu Hruščova o gomilanju naoružanja, a sve je potkrijepljeno i satelitskim snimcima koji su ukazivali na raspoređivanje sovjetskog naoružanja u neposrednoj blizini SAD-a.
Vrlo brzo, tadašnji američki predsjednik John Kennedy naredio je pomorsku blokadu Kube, a pred sobom je imao i nekoliko scenarija kako bi se kriza mogla okončati. Jedan od njih bio je i direktan sukob sa Sovjetima.
Tokom trajanja krize, ali i godinu ranije, sovjetski i američki zvaničnici održavali su niz sastanaka kojima se nastojalo pronaći diplomatsko rješenje za nagomilane probleme i jedne i druge strane.
Baš kao i danas, sastanci i diplomatija nisu urodili plodom, a mediji su optuživali Kennedyja kako je na sastanak s Hruščovom 1961. godine stigao potpuno nepripremljen i bez jasnog cilja.
"Ušao je nespreman, Hruščov ga je pregazio", pisali su mediji.
Iako je teško u potpunosti porediti Kubansku krizu i današnju krizu u Ukrajini, jasno je kako je u tom periodu, baš kao i danas, kriza korištena za udovoljavanje zahtjevima i jedne i druge strane.
Zahtjev o povlačenju nuklearnog naoružanja na Kubi, zamijenili su zahtjevi za povlačenjem vojske s granica Ukrajine, ali i sigurnosni zahtjevi Rusije kojima se traži obustava širenja NATO saveza na istok i ruske interesne zone.
Tadašnju krizu, koja je zvanično trajala 15 dana, ali nezvanično mnogo duže, riješio je tajni dogovor u kojem su obje strane dobile "nešto". Kako to obično biva, historija je vremenom napravila i "heroje" od nekih drugih učesnika tog vremena.
Dan prije dogovora, svijet je obišla poruka tadašnjeg Pape Ivana XXIII čija je izjava objavljena i u tadašnjim sovjetskim medijima.
"Molimo sve vlade da ne ostanu gluhe na vapaj čovječanstva. Moraju učiniti sve kako bi sačuvali mir. Tako će poštedjeti svijet strahota rata i posljedica koje niko ne može predvidjeti. Prihvatanje razgovora pravilo je mudrosti i razboritosti koje privlači blagoslove neba i zemlje", govorio je tada papa.
Također, svijet iz tog perioda pamti i čuvenog sovjetskog kapetana Vasilija Arhipova koji je na neki način "spasio svijet" tako što je uvjerio kolege da je ispaljivanje projektila iz podmornice B-59 suviše opasna ideja.
"Dvojica oficira htjeli su da lansiraju projektil na američku vojsku, ali za to je trebala saglasnost svih oficira. Arhipov je odbio da odobri lansiranje oružja i smirio kapetane. Torpedo nikada nije ispaljen. Da je pokrenut, sudbina svijeta bi bila sasvim drugačija", navodi se u izvještajima.
Princip (ni)je isti, jesu li sve ostalo nijanse?
Danas, 60 godina nakon Kubanske krize, svijet prisustvuje krizi u Ukrajini koja neodoljivo podsjeća na Kubu šezdesetih godina. U igri su novi zahtjevi, ovaj put oni koji se tiču širenja NATO-a, a u igri je i sudbina duboko podijeljene zemlje koja teško da će u budućnosti ostvariti svoj san i postati članica NATO saveza, ali teško da će ikada više pristati da postane vjerni sluga Ruskoj Federaciji.
Tokom 2014. godine i aneksije Krima, svijet je relativno mirno posmatrao ruska osvajanja. Uprkos agresivnijoj retorici političkih zvaničnika, gotovo pa je nemoguće očekivati kako bi se SAD i NATO direktno umiješali u eventualni sukob na tlu Ukrajine.
Ipak, mjere koje se najavljuju i naoružanje koje sa svih strana svijeta stiže u Ukrajinu, jasan su pokazatelj kako Zapad planira obračun s Rusijom na drugi, jednako intenzivan način.
Niz sastanaka koji su održani u proteklom periodu, pokazali su koliko su stavovi Rusije i SAD-a udaljeni, ali nisu donijeli rješenje. U slučaju dodatne eskalacije sukoba, svijet bi se gotovo sigurno, baš kao i tokom Kubanske krize, mogao pouzdati u papu Franju i vojnike koji iz nekog razloga ne bi reagovali na vrijeme
Međutim, glavno pitanje je - da li se Biden i Putin mogu porediti s Kennedyjem i Hruščovom ili su lideri suviše "zagrizli" da bi uopće u ovom trenutku željeli popustiti u zahtjevima koje su ranije iznijeli za pregovaračkim stolovima?