Vanjskopolitička analiza
56

Napadi u Istanbulu će Turskoj dati vjetar u leđa za nove akcije protiv PKK i dodatnu kritiku SAD-a

F. H.
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock
Eksplozija u Istanbulu 13. novembra je bio 16. teroristički napad na Tursku od 2015. godine. U napadu je poginulo šest, a povrijeđena je 81 osoba. Napad je došao nakon dvije godine relativnog mira što se tiče terorističkih napada.

Turska je za napad okrivila Radničku partiju Kurdistana (PKK), a nedugo nakon napada uhapšena je i žena koja je ostavila torbu sa eksplozivnom napravom. Uhapšena je i 45 osoba koje su učestvovale u organizaciji i surađivale sa teroristkinjom, saopćile su turske vlasti.

U priličnom oštrom saopćenju ministar unutrašnjih poslova Turske odbio je primiti saučešće koje su izrazile Sjedinjene Američke Države, te ih čak i optužio za učešće u napadu.

Predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan je optužio Grčku, Sjedinjene Američke Države i pojedine zemlje Evropske unije da štite teroriste, a to se odnosi i na organizaciju koju vladajući u Turskoj nazivaju FETO.

Ipak, Erdogan se na marginama skupa G-20 u Baliju sastao sa američkim predsjednikom Joe Biden koji mu je izrazio saučešće.

PKK od sredine 80-ih vodi sukob protiv Turske, u prvoj fazi se zalagala za uspostavljanje nezavisne Kurdske države na jugoistoku Turske, dok su u međuvremenu svoje zahtjeve koncentrisali na dobijanje autonomije. Većina zemalja PKK smatra za terorističku organizaciju

Sjeme razdora između Turske i njenih zapadnih saveznika se nalazi u organizaciji YPG koju Turska smatra za terorističku i ogranak PKK-a, dok je SAD ovu organizaciju integrisala u svoj proxy u sjevernoj Siriji SDF.

Do napada je došlo i u trenutku kada je Turska u komplikovanim pregovorima sa Švedskom i Finskom oko njihovog odnosa prema PKK, gdje Turska zahtjeva da ove dvije države pokažu veći stepen saradnje prije nego Parlament Turske ratifikuje sporazum o članstvu ove dvije države u NATO savezu.

Jahja Muhasilović, vanjskopolitički analitičar, kaže kako nije siguran koliko se napad u Istanbulu može povezati sa članstvom Švedske i Finske u NATO savezu, ali da će ovo dati povod više Turskoj da ucjenjuje Švedsku i Finsku jer se pokazalo o kakvoj se grupaciji radi kada je u pitanju PKK.

Muhasilović kaže i kako je ovaj napad pokazao još jednom neophodnost turskog formiranja tampon zona u Siriji.

"Još jednom se pokazalo da im je ta tampon zona jako potrebna i ovo može poslužiti kao određeni alibi u međunarodnim vodama kada sljedeći put Turska potegne pitanje tampon zone", kaže Muhasilović.

On podsjeća da je vojska Turske od 2015. do 2018. godine gotovo anulirala štetno djelovanje PKK na svojim granicama. Prvenstveno zbog tehnološkog napretka turske vojske, ali je tu pomoglo i formiranje djelomične tampon zone u Siriji.

"Turska vojska je izgradila i 200 osmatračnica na vrhovima brda na jugoistoku Turske sa sofisticiranim naoružanjem i to im je dosta pomoglo da očiste PKK sa jugoistoka Turske. PKK je napravio i jednu taktičku grešku od 2015. do 2017. godine gdje su rat sa gerile pokušali da prebace u gradove. Nakon toga ima jedno primirje, ali se više sukob izmjestio u sjeverni Irak i Siriju", govori profesor Muhasilović.

On ističe da je ovaj napad u neku ruku bio presedan, ali i da terorističke organizacije ovakve akcije vrše kada su pod velikim pritiskom ili trpe gubitke na terenu. Podsjeća da se PKK ogradio od napada, ali je PKK i u prošlosti znao napadati gradove na sličan način.

"PKK ima razna krila i moguće je da neko od radikalnijih krila učini ovako nešto. To je heterogena organizacija sa raznim frakcijama u samom rukovodstvu. Ima ljudi za koje se pretpostavlja da su agenti raznih država. Iran ima svoje krilo, postoji radikalno marksističko krilo, krilo koje vode Kurdi Alevije", objašnjava Mulahusić.

Ovaj napad pruža alibi Turskoj da na međunarodnom ali i domaćem planu dobije podršku za nastavak borbe protiv PKK-a, što unutar Turske što u turskom susjedstvu.

Kritiku koje je nakon napada Turska uputila prema Sjedinjenim Američkim Državama, smatra Muhasilović, treba posmatrati u okviru širih odnosa između Ankare i Washingtona.

"Ankara je u posljednje vrijeme zamjerila Washingtonu što gradi vojne baze oko Turske. Izgrađene su dvije u Grčkoj, izgrađene su tri ili četiri manje baze bugarske i američke vojske. Počelo se špekulisati da će na Kipru pozicionirati trupe, a u Siriji podržavaju Kurde. Turci osjećaju da im se smanjuje prostor i da ih Amerikanci okružuju", pojašnjava Muhasilović odnose Turske i SAD.