"Nijemci je vole više nego vlastitu ženu": 20 godina od odlaska centralnog njemačkog simbola
"Njemačka marka je nešto što neki Nijemci vole više od vlastite žene", tako je u oktobru 1997. tadašnji savezni ministar financija Theo Waigel opisao odnos brojnih Nijemaca s njihovom valutom.
Iako Nijemci već više od 20 godina koriste euro umjesto marke u svojim novčanicima, u umovima (i srcima) mnogih građana Savezne Republike, marka i dalje živi. Mnogi se prisjećaju da je kugla sladoleda, za koju danas Nijemci plaćaju čak dva eura, nekada koštala samo 30 pfeniga.
D-Marka je postala simbol njemačkog ekonomskog prosperiteta nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ona je postala legenda. Kada je ta valuta uvedena u zapadnonjemačkim okupacijskim zonama tačno prije 75 godina, 21. juna 1948., police dućana su se odjednom napunile. Trgovci su izvukli robu iz skladišta koju su tamo čuvali, jer su jednostavno izgubili povjerenje u dotadašnju njemačku Reichsmarku.
Simbol stabilnosti
Nakon Drugog svjetskog rata, zapadnonjemačka marka je postala druga najvažnija svjetska valuta nakon američkog dolara u desetljećima koja su uslijedila. Međutim, prelazak na novu nacionalnu valutu 1948. predstavljao je veliki šok. Mnogim građanima je njihova ušteđevina "istopljena", budući da su za 100 Reichsmaraka dobili samo 6,50 novih maraka. Ipak, plaće, stanarine i porezi su jednostavno preneseni u novu valutu u omjeru 1:1. Svaki građanin je dobio jednokratnu premiju od 40 maraka, a dodatnih 20 maraka mjesec dana kasnije. Smanjenje ponude novca na tržištu je bilo ključno za stabilnost valute. Crno tržište kompenzacijskih trgovina i alternativno tržište plaćanja cigaretama su nestali.
Veliki test za D-marku je došao nekoliko desetljeća kasnije, neočekivano: "Ako dođe njemačka marka, mi ostajemo, ako ne dođe, idemo k njoj!" - vikali su stanovnici DDR-a tijekom jeseni 1989., u vrijeme velikih promjena. Prije političkog ujedinjenja Njemačke, D-marka je zamijenila DDR-marku 1. srpnja 1990. Pojednak tečaj razmjene je bio 1:1. Savezni kancelar Helmut Kohl (CDU) je inzistirao na brzom stvaranju gospodarske i monetarne unije, unatoč upozorenjima iz Bundesbanke (Njemačke središnje banke). Problem je bio što je planska privreda DDR-a odjednom prešla u turbulentne vode kapitalističkog tržišnog sustava.
"Teuro" je ipak pobijedio
Jedanaest godina kasnije, u novogodišnjoj noći 2001./2002., euro je stigao. Nova europska valuta zamijenila je marku, liru, franak, šilinge i ostale valute. Nakon početne euforije, u Njemačkoj je uslijedilo brzo razočaranje. Mnogi su Nijemci smatrali da je euro uzrokovao "Teuro" (igra riječi kojom se ukazuje na poskupljenje svega nakon uvođenja eura), bez obzira na tvrdnje statističara i ekonomista. Mnogi su ljudi imali osjećaj da je marka jednostavno pretvorena u euro po omjeru 1:1 prilikom kupovine u trgovinama, kafićima ili frizerskim salonima.
"Teuro" je proglašen riječju godine u Njemačkoj u prvoj godini nakon uvođenja eura. Bilo je i onih koji su predviđali da će zajednička valuta s Talijanima i Grcima u konačnici izgubiti povjerenje tržišta i postati nekonvertibilna "mekana" valuta. Tadašnji kancelar Kohl je bio svjestan skeptičnosti, kako je kasnije priznao u jednom intervjuu: "Vrlo vjerojatno bismo izgubili na referendumu o uvođenju eura i ukidanju njemačke marke."
Euro se na kraju ipak pokazao kao stabilnija valuta. U proteklih 25 godina, Evropska centralna banka (ESB) je postigla svoj cilj, a to je održavanje prosječne godišnje inflacije od dva posto. Ankete Evropske unije također pokazuju da postoji velika podrška euru: više od 80 posto Nijemaca i više od 70 posto građana Evropske unije podržava zajedničku valutu. Međutim, skepsa prema euru još uvijek nije potpuno nestala, i postoje ljudi koji još uvijek nostalgiziraju za markom.
Bivši glavni ekonomist ESB-a, Otmar Issing, smatra želju za povratkom marke samo nostalgijom, kako je izjavio 2018. godine:
"Ljudi pokreće rasprava o cijeni piva na Oktoberfestu u Münchenu, ali zaboravljaju da su i za vrijeme marke cijene neprestano rasle iz godine u godinu."
Na sličan način se može objasniti i kompleksno povećanje cijena sladoleda, koje na prvi pogled izgledaju previsoke: porasle su plaće, porasla je kupovna moć, porasle su cijene sirovina i energije za proizvođače, a također postoji i veća birokratija. Oni koji još uvijek imaju stare njemačke marke kod kuće, ili slučajno otkriju rezerve na tavanu svoje bake, ne mogu za njih ništa kupiti. Međutim, i dalje ih mogu zamijeniti za euro kod Bundesbanke.
