Priča o francuskom selu u kojem svi imaju demenciju: Stanovnici ne plaćaju ni namirnice
U prodavnici na glavnom seoskom trgu prodaju se osnovne namirnice, među kojima je najvažniji baget, ali se ne uzima novac tako da niko ne mora pamtiti da mora imati novčanik. Među stanovnicima ovog sela je bivši farmer Francis. Na BBC-ovo pitanje kako je reagovao kada mu je doktor rekao da ima Alzheimer, odgovorio je: "Vrlo teško".
Život ide dalje
Njegov otac je također imao Alzheimerovu bolest, ali se Francis ne boji.
"Ne plašim se smrti jer će se jednog dana desiti. U međuvremenu ću živjeti uprkos bolesti. Ovdje sam da živim. Ako se predaš, onda je to to. Tako da je potrebno nastaviti najbolje što možete", poručio je Francis.
Osim trgovina i restorana, stanovnici se podstiču da posjećuju pozorišta i pridruže se njegovim aktivnostima.
Philippe i Viviane nastoje da žive normalnim životom koliko god to mogu nakon što im je dijagnosticirana demencija.
"Idemo u šetnje, hodamo", kazao je Philippe, gledajući u daljinu.
Upitan da li su on i Viviane sretni, s osmijehom je odgovorio da zaista jesu. Stanovnici nemaju određeno vrijeme za sastanke, kupovinu i čišćenje, već samo blagi ritam kojim se podstiču na aktivnosti kako bi imali što više slobode. Profesorica Helene Amieva je ukazala da upravo takav način života utječe na tok bolesti.
"Ono što smo primjećivali kada ljudi uđu u (uobičajene) institucije jeste ubrzani kognitivni pad, ali to se ovdje ne primjećuje. Vidimo neku vrstu glatke evolucije. Imamo razlog da vjerujemo da se ovakvim pristupom može utjecati na putanju kliničkih ishoda", konstatovala je Amieva.
Primijetili su i drastično smanjenje osjećaja krivice i anksioznosti u porodici onih koji imaju spomenute bolesti. Posjete mještanima su moguće u bilo koje vrijeme. Dominique, čija je 89-godišnja majka u ovom selu, navela je da ona i njene sestre nisu očekivale da će njega biti tako dobra.
Svaka od prizemnih planinskih kuća ima osam stanara koji dijele kuhinju, dnevni boravak i trpezariju. Stanari plaćaju tekuće troškove koji su jednaki troškovima u prosječnom staračkom domu, dok vlasti pokrivaju ostale troškove. Vlasti su za izgradnju ovog sela izdvojile skoro 20 miliona eura.
Dio istraživačkog projekta
Kada je otvoreno 2020., bilo je selo druge vrste kao dio istraživačkog projekta. U svijetu je manje od deset ovakvih sela i privlači one koji traže rješenje zbog mogućeg eksponencijalnog rasta demencije. Patricia je naglasila da joj je ovo selo vratilo život.
"Bila sam kod kuće, ali mi je bilo dosadno. Imala sam ženu koja mi je kuhala. Bila sam umorna i nije mi bilo dobro. Znala sam da Alzheimerova bolest nije laka i plašila sam se. Željela sam biti negdje gdje mogu biti od koristi. U domovima je ovako ili onako, ali ništa ne rade. No, ovdje je pravi život. Kada kažem pravi, onda zaista to mislim", navela je Patricia.
Demencija može često izolovati ljude, ali u ovom selu postoji snažan osjećaj zajedništva među ljudima koji su istinski zainteresovani da se vide i pridruže različitim aktivnostima. Istraživači smatraju da bi to moglo biti dio ključa za sretniji i zdraviji život s demencijom.
U selu je 120 ljudi, isto toliko zdravstvenih radnika i tu su volonteri. Okrutna činjenica jeste da ne postoji lijek za ovu bolest. No, kako bolest napreduje kod svakog stanovnika, dobijaju podršku koja im je potrebna, piše BBC.
