Priče porodica koje su prisiljene na planine i nesigurne puteve kako bi pobjegli iz Mijanmara
Porodice koje se odlučuju napustiti Mijanmar i doći do mirnijeg i prihvatljivijeg mjesta za život prinuđene su ostaviti svoje domove i uputiti se u nepoznatom smjeru kako bi sačuvale svoj i život svojih najmilijih.
Tako uplašene i nesigurne prelaze i planine kako bi pobjegle od vojnih snaga.
Priča svake osobe koja se suočava s ovakvom situacijom je drugačija i teška na svoj način, pa je tako i svoje iskustvo s bijegom ispričala jedna 36-godišnja žena koja nije željela otkrivati identitet.
Naime, ona se u šestom mjesecu trudnoće uputila sa suprugom i petogodišnjom kćerkom u indijsku sjeveroistočnu državu Mizoram jedne noći u martu.
Kako je ispričala, uz sebe su ponijeli osnovne potrepštine i taman kada su trećeg dana mukotrpnog putovanja došli blizu granice, policija ih je pronašla, ali na svu sreću nije ih uspjela zaustaviti.
"Kada smo trebali prijeći granicu, policija je jurila za nama, međutim, nekako smo smogli snage, pretrčali smo to područje i uspjeli stići u Mizoram te samim time imamo sigurnost", ispričala je.
Sada se sa svojom porodicom nalazi u jednom skloništu za izbjeglice. Neuslovno je, u sobi gdje borave nemaju ni krevete, tek nekoliko jastuka i deka.
"Nemamo mnogo, ali se ipak osjećam sigurno i mirno", dodala je 36-godišnja žena.
Njeno drugo dijete trebalo bi stići za nekoliko mjeseci i, kako kaže, osjeća se sigurnije da rađa u Indiji nego u Mijanmaru (Azija), gdje veliki broj ljekara štrajkuje.
Međutim, još nije sigurno šta će s njom i njenom porodicom biti za tih nekoliko mjeseci s obzirom na to da se ove dvije države - Mizoram i Mijanmar i njihovi lideri moraju dogovoriti o daljnjim postupcima.
Ova porodica spada među najmanje 400 burmanskih državljana, uključujući policiju, vladine zvaničnike i civile, koji su pobjegli u Mizoram nakon vojnog puča u Mijanmaru prošlog mjeseca.
Otkako je preuzela vlast 1. februara, vojna hunta je suzbijala glasove opozicije velikom brutalnošću, a na protestima koji su se održavali ubijeno je najmanje 275 demonstranata među kojima je bio veliki broj tinejdžera. Prema podacima Ujedinjenih nacija (UN), skoro 2.400 ljudi je privedeno.
Mizoram i Mijanmar dijeli granica od 510 kilometara, a glavni prijelaz je mjesecima zatvoren zbog pandemije. Tako mnogi koji se odluče napustiti Mijanmar, danima znaju putovati udaljenim i neuslovnim terenom, gdje se većina oslanja na aktiviste koji im pomažu da sigurno pređu granicu.
Zapadni dio Mijanmara je planinski, a mnogi neasfaltirani putevi mogu biti poprilično teški za putovanje tokom noći. Oni koji idu s porodicama i djecom nikada ne mogu ponijeti dovoljno zaliha hrane, a osim toga, imaju veoma malo vremena za odmor s obzirom na to da žure preći granicu.
Mnoge porodice su se do sada sakrile kod rođaka i ostale rodbine odmah nakon prelaska u Mizoram.
Indijska savezna vlada još nije objavila šta planira učiniti s ovim novim dolascima, kao i to hoće li udovoljiti zahtjevima mijanmarskih vlasti za deportaciju policajaca koji su također pobjegli ostavljajući porodice iza sebe.
U 2019. godini Indija je donijela kontroverzni zakon o izmjenama i dopunama državljanstva, koji omogućava ubrzano izdavanje državljanstava za nemuslimanske vjerske manjine iz Afganistana, Bangladeša i Pakistana.
No, Mijanmar nije na listi, a burmanske etničke manjine koje su pobjegle u Indiju suočavale su se s deportacijama posljednjih godina - ponajviše muslimansko stanovništvo Rohinje, koje je bilo prisiljeno pobjeći iz Mijanmara kako bi izbjeglo smrtonosno nasilje koje su razne agencije UN-a opisale kao genocid.
Ipak, brojne porodice koje dolaze iz Mijanmara svjesne su da njihova budućnost i sudbina zavise od odluka vlasti, ali ipak ne prestaju pristizati u Indiju jer, kako kažu, tu se osjećaju sigurnije te se ne moraju suočavati sa svakodnevnim nasiljem, piše CNN.
