Rađanje dviju tradicija: Zbog čega je došlo do raskola između katoličke i pravoslavne crkve
Do 11. stoljeća kršćanstvo je bilo podijeljeno na dva glavna središta: Istočno Bizantsko Carstvo, s duhovnom prijestolnicom u Konstantinopolu, i Sveto Rimsko Carstvo, sa središtem u Rimu. Uprkos njihovoj zajedničkoj vjeri, ove dvije regije razvile su različite vjerske prakse, liturgije, pa čak i različita tumačenja crkvenog nauka.
Teologija i politika
Teološki sporovi odigrali su ključnu ulogu u raskolu između Istoka i Zapada. Jedna od ključnih tačaka spora bilo je pitanje papinskog autoriteta. Rimski biskup, također poznat kao papa, tvrdio je da ima primat i potvrdio je svoju vlast nad cijelom kršćanskom Crkvom. Međutim, Istočna pravoslavna crkva, iako je papi priznavala status prvog među jednakima (Primus inter pares), nije mu dodijelila ulogu vrhovništva. Ova razlika u razumijevanju papine uloge stvorila je sve veći jaz između dviju crkava.
Drugo značajno teološko neslaganje bilo je fokusirano oko termina "filioque". Zapadna crkva je Nicejskom vjerovanju dodala izraz "filioque" ("i od Sina"), tvrdeći da Duh Sveti proizlazi i iz Oca i iz Sina. Međutim, Istočna Crkva držala se izvornog teksta, koji je tvrdio da Duh Sveti proizlazi samo od Oca. Ova naizgled suptilna razlika postala je simbol dubljih teoloških podjela, pridonoseći sve većem jazu između Istoka i Zapada.
Osim teoloških sporova, kulturni i jezični faktori također su igrali ulogu u raskolu. Tokom stoljeća, latinski je postao dominantan jezik u Zapadnoj Crkvi, dok je grčki ostao jezik bogoslužja i teološkog diskursa na Istoku. Ova jezična podjela ometala je učinkovitu komunikaciju između teologa i klera s obje strane, dodatno jačajući podjele.
Politički i geopolitički faktori dodatno su zaoštrili odnose između Istoka i Zapada. Uspon Svetog Rimskog Carstva na Zapadu i političke borbe Bizantskog Carstva na Istoku stvorili su atmosferu takmičenja i nepovjerenja. Papinske tvrdnje o autoritetu nad svjetovnim vladarima, kao što je Konstantinova darovnica, krivotvoreni dokument koji je navodno davao ogromne teritorije papi, pogoršale su napetosti između dva centra moći.
Do konačnog raskola je došlo nakon što je vaseljenski patrijarh Mihailo Kerularije odbio ponudu za izmirenjem tadašnjeg pape Lava IX. Papa je poslao svog izaslanika kardinala Humberta koji nekoliko mjeseci čekao prijem, a nakon što je Mihailo i konačno odbio da prihvati izmirenje, Humbert je u ime Pape 16. jula 1054. godina ekskomunicirao odnosno izopćio Mihaila iz crkve. Istom mjerom je uzvratio i vaseljenski patrijarh koji je izopćio i kardinala ali i Papu što je označilo konačan raskol dviju crkava.
Trajni razdor
Ubrzo nakon toga, Četvrti križarski rat, koji je rezultirao pljačkanjem Konstantinopolja 1204. godine a koju su izvršili križari sa zapada Evrope, produbio je neprijateljstvo između Katoličke crkve i Istočne pravoslavne crkve.
Raskol između Istoka i Zapada imao je dalekosežne posljedice za obje grane kršćanstva. Odvajanje Istočne pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve narušilo je jedinstvo kršćanstva, dovevši do trajnih podjela koje traju do danas.
Teološke razlike, kulturološke posebnosti i geopolitičke napetosti nastavile su oblikovati razvoj dviju tradicija, od kojih je svaka razvijala vlastite liturgijske prakse, doktrine i crkvene strukture.
Raskol između dvije crkve složenog međudjelovanja teoloških, kulturnih i političkih faktora. Podjela između Istočne pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve imala je trajne posljedice, ostavivši neizbrisiv trag u historiji kršćanstva.
