Šta je Kissinger 1995. pisao o BiH: Uprkos embargu, Muslimani su formirali strahovit vojni stroj

Etnički sukobi su sasvim drugačiji fenomen od našeg historijskog iskustva. Hladni rat potaknuo je neke računice rizika i nagrada na kojima se politika supersile mogla temeljiti. Čak i u regijama intenzivnih strasti kao što je Bliski istok, protivnici su bili klijenti supersila i stoga donekle obuzdani.

"Nasuprot tome, mržnja prema etničkim sukobima nadilazi racionalne proračune. Svaka se etnička skupina prisjeća nekog mitskog Zlatnog doba kada je bila dominantna: muslimani se prisjećaju Otomanskog Carstva; Hrvati se sjećaju habsburške premoći; Srbe održavaju njihovi beskrajni ratovi za nezavisnost. Idealna etnička karta svakog od njih nespojiva je s etničkim kartama svojih suparnika; svaki tretira kao anatemu svaki dogovor ovisan o dobroj vjeri drugoga. Etnički sukobi gotovo neizbježno vode etničkom čišćenju. Završavaju ili pobjedom ili porazom, ili iscrpljenošću. Paradoksalno, strane se ponekad mogu podvrgnuti nadmoćnoj vanjskoj sili, ali ne jedna drugoj. (Ovako je zapravo Bosna upravljana veći dio svoje historije, redom od strane Osmanlija, Habsburgovaca i maršala Tita.)", naglašava Kissinger.

Primjerena kazna za zlo

Sukob u Bosni, podcrtava on u nastavku teksta, stoga nije jednostavan čin agresije koji prijeti svjetskom miru. Granice ciljeva svake strane su u biti definirane etnički, iako bez sumnje s ambicioznim zamahom. Ni najparanoičniji Srbin ne teži svjetskoj dominaciji.

"Istina, Srbija je započela posljednje kolo. Ali zasigurno je jedan od razloga tome pridonio sjećanje na druge runde -- neke ne tako daleke prošlosti -- u kojima su uloge bile obrnute. I, kao što je bivši američki zamjenik zapovjednika za Evropu, general Charles G. Boyd, istaknuo u najnovijem izdanju Foreign Affairsa, ponašanje Hrvata i Muslimana povremeno nije bilo ništa manje odvratno od ponašanja Srba -- iako su ga mediji oprostili. Neki takav ishod vide kao primjerenu kaznu za zla koja su počinili Srbi. Ali kažnjavanje zla mora biti uravnoteženo -- štaviše, stalno je uravnoteženo -- u odnosu na druge brige. Tolerisali smo pokolj u Ruandi koji daleko premašuje najgore bosanske zločine. I napravili smo malo više od papirnatih protesta protiv ruskih akcija u Čečeniji. Rizici su u svakom slučaju ocijenjeni pretjeranima u odnosu na nacionalni interes", podcrtao je Kissinger.

Dodao je da jaz između moralnih uvjerenja i rizika koje smo spremni podnijeti odražava se u kongresnoj raspravi o embargu na oružje.

"Većina koja je glasala za ukidanje embarga inzistirala je na moralnim izjavama administracije. Ali želi eliminirati svaki rizik za živote Amerikanaca; bosanski muslimani bi trebali prevladati s američkim zalihama. Ipak, budući da bi bosanska pobjeda sigurno dovela do etničkog čišćenja nad bosanskim Srbima onakvog kakvog su pretrpjeli u Krajini, djelovanje Kongresa ide prema istoj moralnoj dilemi koja nas je uopće paralizirala. Glasanje o embargu na oružje poslužilo je korisnoj svrsi u okončanju kolebanja administracije i NATO-a u vezi s uporabom sile, ali Kongresu bi sada bilo dobro savjetovati da odloži nadjačavanje predsjednikova veta, makar samo zato što je pitanje embarga zamijenjeno nedavnim događajima, i zato što su Hrvati i Muslimani očito stvorili strahovit vojni stroj unatoč nepravednim ograničenjima embarga", ističe Kissinger.

Multietničko rješenje nema smisla

Stoga je, naglašava on, ključno postići konsenzus NATO-a o tome kako bi savez trebao odgovoriti ako pregovori zaostaju. Budući da će vojni pritisak biti primijenjen na Srbiju, ali ne bi trebao biti na Bosnu ili Hrvatsku, posebno se mora razmišljati o savezničkom stavu ako -- što je vrlo moguće -- Muslimani i Hrvati inzistiraju na ujedinjenju zemlje.

"Naš sposobni pregovarač, Richard Holbrooke, definirao je svoj najteži izazov kao sastav autonomnih područja na temelju etničke pripadnosti. Po mom mišljenju, daleko rješivije pitanje tiče se međunarodnog statusa ovih regija: hoće li imati autonomiju unutar jedinstvene bosanske države ili pravo na odcjepljenje i pripajanje matičnoj državi. Mnogi inzistiraju na suverenoj Bosni unutar njenih izvornih granica jer bi bilo koji drugi ishod nagradio agresiju. Ali sada kada je svaka od zajednica najnehumanijim metodama protjerala druge iz svog područja kontrole, nema smisla pokušavati nametnuti multietničko rješenje za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ako je cilj stabilnost, a ne osveta, i ako želimo izbjeći da budemo zaglavljeni u beskonačnim sukobima, jedini odgovoran ishod je definirati Bosnu kao državu za muslimansku zajednicu unutar velikodušnih granica i dati drugim zajednicama pravo na samoopredjeljenje", ustvrdio je Kissinger.

U nastavku je rekao da, u naciji sastavljenoj od tri zaraćene nacionalnosti, opasnost da se dvije od njih udruže s trećom bila bi ogromna. Štoviše, kada bi postojeća granica Bosne postala međunarodno priznata, Srbi (ili Hrvati) bi bili optuženi za međunarodnu agresiju ako su podržavali svoje sunarodnjake u Bosni, i za izdaju, ili još gore, unutarnje, ako su pristali na njihovo gušenje.

U 100. godini

Umro istaknuti američki diplomata i naučnik Henry Kissinger

"Bosanski čelnici na vlastitu opasnost zaboravljaju da je u prvoj fazi sadašnje borbe Hrvatska slijedila politiku paralelnu onoj Srbije, nastojeći izdvojiti hrvatsku etničku skupinu iz Bosne. Doista, prije nekoliko mjeseci hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, neslužbeno na večeri u Londonu, rekao je da bi, uprkos oportunističkoj konfederaciji s bosanskim Muslimanima, najrazumniji ishod bila podjela Bosne između Srbije i Hrvatske . Određivanje granica imat će veliki značaj i za odnose Istoka i Zapada. Rusija je dosad bila relativno suzdržana pred kaznom koju su pretrpjeli Srbi, njezini historijski balkanski saveznici. Ta će se suzdržanost vjerovatno pretvoriti u ruski unutrašnji problem ako se ponižavanje Srbije oduži. Do sada je bosanska kriza obuzdana, ali produljena erozija Srbije mogla bi ponoviti iskustvo koje je dovelo do Prvog svjetskog rata, kada je nekoliko srpskih neuspjeha koje je progutala Rusija proizvelo odluku da se više nikada ne poklekne", naglasio je.

Izazivanje Rusije tamo gdje su temeljni američki interesi

U zaključku je rekao da se ne protivi izazivanju Rusije tamo gdje su uključeni temeljni američki interesi -- kao što je proširenje NATO-a, ali, kako navodi, "pokušaj da se stanovništvo bosanskih Srba učini dijelom bosanskog suvereniteta -- kršeći načelo samoodređenja i ignorirajući stoljetnu borbu Srba protiv muslimanske vladavine -- suprotan je nacionalnom interesu; to je oblik domaće politike".

"I to bi Sarajevo po drugi put učinilo ishodištem nepotrebnog sukoba. Definicija pravnog statusa autonomnih područja će oblikovati raspoređivanje mirovnih snaga, kojima je predsjednik Clinton burno obećao veliki američki doprinos u prvim danima svoje administracije, kada je još uvijek smatrao rat i mir diskretnim fazama politika. Ne podržavam dugotrajnu prisutnost američkih snaga u balkanskom buretu baruta, gdje se rat i mir neosjetno zasjenjuju jedan u drugom. Ali ako se postrojbe pošalju, trebale bi zaštititi značajan cilj. Smješteni na sadašnjoj međunarodnoj granici, oni ne mogu spriječiti niti uništenje srpske autonomne oblasti od strane Bosne niti uključivanje Bosne u Hrvatsku -- dvije najvjerojatnije nepredviđene okolnosti za sljedeću fazu bosanske politike. Najrazumniji cilj za mirovne snage je zaštititi muslimansko područje kao zasebnu državu", zaključuje Kissinger.

Kako bi upravljao ovim delikatnim tokom, ustvrdio je Kissinger, predsjednik mora napustiti svoje stidljivo držanje pretvaranja da američka politika jednostavno bilježi međunarodni konsenzus.

"Mi smo pokretač nedavnih akcija, a ako ne želimo da nas pokreću slike na večernjim vijestima, predsjednik mora biti spreman objasniti američkom narodu svoje svrhe, svoje mogućnosti, svoje rizike i njihova ograničenja. Kada ova kriza završi, Amerika sebi mora postaviti još dublje pitanje: Koliko daleko želi gurati princip samoodređenja? Bosna je sada previše podijeljena da bi mogla osmisliti vladu pod kojom bi tri etničke skupine mogle živjeti u harmoniji. Ali ako se pritisne na globalnoj razini, neće li koncept etničkog samoodređenja rascijepiti svijet u neukrotivu zbrku? I, u krajnostima, što bi to moglo učiniti koheziji našeg društva?", stoji u zaključku Kissingerovog teksta.