Šta se to zakuhalo na Apeninima: Duhovi prošlosti i ukazanje Mussolinija ili najava reformirane Italije
Još od predizborne kampanje za izbore u Evropskoj uniji, koji su se održavali od 6. do 9. juna, italijanska premijerka Giorgia Meloni pokrenula je strahovito intenzivnu kampanju koja je imala za cilj etabliranje njene političke opcije, a na širem planu i politički i ideološki sličnih partija, u sami vrh briselske politike.
Desničari, na čelu sa Meloni, definitivno su prepoznali svoj trenutak te su nastojali na sve načine iskoristiti priliku da do kraja dotuku ionako uzdrmanu ljevicu Evrope, a koja je u proteklim godinama, na evropskom nivou, išla rame uz rame s "narodnjacima", odnosno Evropskom narodnom partijom (EPP).
Dok je grupacija ECR (Evropski konzervativci i reformisti), gdje se nalazi i stranka premijerke Italije Giorgie Meloni postala treća po snazi u Evropskom parlamentu, pozicije i eventualne koalicije koje će vladati Evropskom unijom još uvijek se naziru samo u tragovima te je potpuno jasno kako će za konačni dogovor biti potrebno još mnogo sastanaka i telefonskih poziva kao i ustupaka.
U međuvremenu, Italija i vladajuća koalicija u ovoj zemlji okrenuli su se unutrašnjoj politici te su samo u dva dana sa dvije odluke uspjeli uzdrmati cijelu Čizmu.
Reforma koja bi mogla udariti u temelje Republike
Prva odluka koja je prouzrokovala značajne reakcije na italijanskoj političkoj sceni odnosi se na odluku Senata Italije da usvoji tzv. reformu premijerske funkcije što je potez koji je inicirala stranka Braća Italije iz koje dolazi aktuelna premijerka Giorgia Meloni.
"Reforma premijerskog mandata prošla je Senat. To je prvi korak ka jačanju demokratije, davanju stabilnosti našim institucijama, okončanju dvorskih igara i vraćanju prava građana da biraju ko će upravljati državom", rekla je Meloni.
Prema onome što se može zaključiti iz dokumenta koji je usvojen, ukoliko ova reforma u potpunosti prođe sve procedure te postane dio Ustava, šef italijanske vlade birao bi se direktno, što do sada nije bio slučaj.
Iako u suštini ima protokolarnu ulogu, u slučaju formiranja vlade, ali i njenog raspuštanja, Ustav Republike Italije u tom kontekstu veliki zadatak dodjeljuje upravo predsjedniku koji prema dosadašnjem sistemu imenuje premijera, nakon čega potvrđuje i ministre koje predloži premijer.
Prema reformi koju želi sprovesti Giorgia Meloni, premijer bi se birao općim i neposrednim pravom glasa na petogodišnji mandat.
Ovakvom odlukom, suštinski bi se ugrozio dosadašnji sistem i Ustav Republike koji je predsjedniku Italije do sada dodjeljivao ulogu čovjeka koji ima moć da razriješi političku krizu ukoliko do nje dođe.
Uzevši u obzir činjenicu da je Italija u bližoj prošlosti nemali broj puta prolazila kroz političke krize, upravo je ova mogućnost često predstavljala spas za funkcionisanje države, a predsjednici su se često odlučivali za imenovanje tehnokratskih premijera koji nemaju direktnu političku pozadinu u određenoj stranci, ali imaju takvu harizmu i sposobnost privlačenja određenih političkih snaga koje bi u konačnosti mogle formirati vlast.
U ovom pogledu posebno je zanimljivo posmatrati izmjene Člana 92. Ustava Italije kojim se zapravo definira ono što Italijani nazivaju premmio di magioranza, odnosno većinski bonus, kojim bi se regulisao sistem izbora premijera i domova parlamenta dodjeljujući većinu mjesta, odnosno dodatna mjesta, svakoj od stranaka koje podržavaju određenu osobu za premijera, uz poštovanje principa reprezentativnosti te manjina.
Zašto je ovakvo rješenje izazvalo kontroverze? Prvenstveno zbog duhova prošlosti. Naime, mnogi smatraju kako se ovakve izmjene zakona dosta podudaraju s tzv. Acerbo zakonom koji je 1923. godine predložio baron Giacomo Acerbo kako bi Mussolinijevoj stranci omogućio većinu zastupnika u parlamentu odnosno neophodnih 25 posto glasova.
Ovaj zakon primijenio se samo na tim izborima, što je bilo sasvim dovoljno da Mussoliniju postave temelje za dalji rad. Historija daljih dešavanja, bar kada je riječ o ovom periodu u Italiji, svima je poznata.
Osim uspostavljanja vlade, izmjene Ustava odnosile bi se i na njeno eventualno raspuštanje.
Tim povodom, aktuelna većina želi izmijeniti i Član 94. Ustava koji bi predlagao tri rješenja za raspuštanje vlade.
U roku od deset dana od formiranja, Vlada se predstavlja Parlamentu radi dobijanja povjerenja. U slučaju da prijedlog o povjerenju Vladim ne bude prihvaćen, predsjednik Republike povjerava izabranom premijeru zadaću sastavljanja vlade. Ako ni u ovom posljednjem slučaju vlada ne dobije povjerenje, predsjednik Republike raspušta Parlament", objašnjava se u predloženim izmjenama.
Ako, primjera radi, premijer podnese ostavku, u roku od sedam dana, on može predložiti raspuštanje parlamenta predsjedniku Republike.
Ukoliko premijer ne iskoristi ovu sposobnost, predsjednik Republike može predložiti drugo ime za vođenje vlade, ali pod dva uslova koja su posebno problematična. To može učiniti samo jednom u parlamentu, a novi premijer ne samo da mora biti član parlamenta, već i iz iste većine koja je podržala prvi saziv.
Opozicija je kritikovala i ovaj prijedlog jer se njime sprečava mogućnost formiranja koalicije koja se razlikuje od onih koje su proizašle iz rezultata izbora.
Autonomija kao druga velika glavobolja
Pored ustavne reforme koja uveliko podsjeća na vremena Benita Mussolinija, ali koja još mora proći dug put do konačnog usvajanja, Italiju je dodatno uzdrmalo i usvajanje Zakona o diferenciranoj autonomiji koji je u srijedu prošao i posljednji korak usvajanja u Predstavničkom domu.
Reformu koja će dati dodatne ovlasti regijama u Italiji predložio je predsjednik stranke Sjeverna liga i član vladajuće desničarske koalicije Matteo Salvini.
✅ UNA GIORNATA STORICA: L’AUTONOMIA È LEGGE!
— Matteo Salvini (@matteosalvinimi) June 19, 2024
Per un’Italia più efficiente e più moderna, con meno sprechi e più servizi a tutti i cittadini, da Nord a Sud: dopo tanti anni di battaglie e di impegno, nonostante le bugie e gli attacchi della sinistra, grazie alla Lega ed al… pic.twitter.com/uL4i0JBWBX
Prema onome što se može iščitati iz usvojenog Zakona, italijanske regije mogu zatražiti diferenciranu autonomiju u odnosu na državu u 23 poglavlja, uključujući i ona koja se tiču prikupljanja poreza. Ovakvi ugovori, prema zakonu, mogu trajati i do 10 godina.
Upravo finansijski aspekt autonomije izazvao je i najveća neslaganja među političkim zvaničnicima kako u parlamentu tako i među regijama Italije čiji su zvaničnici mišljenja kako će ovakav zakon vratiti zemlju decenije unazad.
Ukoliko bi se regije pozvale na diferenciranu autonomiju u smislu poreza, to bi značilo da bi bogate regije sjevera kao što su Veneto, Lombardija ili Emilia-Romagna imale mogućnost zadržavanja određenog dijela poreskih prihoda, umjesto raspodjele na nacionalnom nivou koja je do sada bila na snazi.
Iako su predstavnici vladajuće koalicije nekoliko puta naglašavali kako će diferencirana autonomija dovesti do boljeg funkcionisanja regija te da će olakšati funkcionisanje osnovnih stvari koje su i najpotrebnije građanima, opozicija smatra kako će ovakva odluka dodatno podijeliti državu i ojačati sjever Italije nauštrb juga zemlje.
"Meloni, patriota koji cijepa zemlju. Braća Italije pokleknula su Salvinijevim secesionističkim snovima", poručila je predsjednica najveće opozicione stranke Elly Schlein.
Da je Italiju zaista ovakav zakon podijelio i više nego što se misli dokaz je i nedavna tuča u parlamentu upravo tokom rasprave o ovom pitanju, a situacija nije bila ništa bolja ni tokom glasanja u srijedu kada su na dvije strane parlamenta dominirale potpuno dvije različite energije.
Nakon što je Zakon o autonomiji izglasan, predstavnici regija proslavili su ovaj potez podizanjem regionalnih zastava, dok su sa druge strane predstavnici opozicije počeli pjevati himnu države.
Iako ljeto samo po sebi donosi visoke temperature, čini se kako će politička situacija u Italiji i nikada izraženije političke podjele dodatno zagrijati atmosferu.
Dok su za jedne promjene ustava put ka novoj i reformiranoj budućnosti Italije, za druge su prvi korak ka povratku u mračna vremena kada je Italija bila doslovno podijeljena, kao i u period fašističkih ideologija.
