Zašto je Egipat, zemlja sa 109 miliona stanovnika, samo posmatrač u borbi za palestinsku stvar

Egipat i Palestina dijele dugu historiju međusobne povezanosti, ukorijenjenu u geografiji i zajedničkom arapskom identitetu. Sredinom 20. stoljeća, Egipat je odigrao ključnu ulogu u podršci palestinskoj stvari, ponajviše tokom Sueske krize 1956. i kroz svoje vodstvo pod predsjednikom Gamalom Abdelom Nasserom.

Tokom Sueske krize Izrael je izvršio invaziju na Gazu i Sinaj. Izraelska invazija dovela je do masakra u Khan Yunisu, gdje su Izraelske snage ubile dvije stotine Palestinaca u Khan Yunisu i Rafi, oba smještena u Gazi.

Odgovor se krije u historiji odnosa

Tokom samita Arapske lige u Kairu u januaru 1964., osnovana je Palestinska oslobodilačka organizacija ili PLO. Uključivala je razne palestinske frakcije, a njen prvi vođa bio je Ahmad Shukeiri, kojeg je podržavao Nasser.

Nakon što je Egipat poražen u Šestodnevnom ratu u junu 1967., Nasser je počeo pozivati ​​na mir s Izraelom. Njegovi tradicionalni saveznici (Sirija, Irak, Alžir i PLO) usprotivili su se njegovim nedavnim potezima i osnovali "Front odbijanja".

U januar 1968. Nasser je započeo "Rat iscrpljivanja" protiv Izraela, naredivši svojim snagama da počnu napadati izraelske položaje istočno od tada blokiranog Sueskog kanala. U martu iste godine palestinska politička stranka Fatah pod vodstvom Yassera Arafata sukobila s Izraelom u Jordanu, u onome što je postalo poznato kao bitka kod Karameha. Jordanska vojska je na kraju podržala borce Fataha prisiljavajući Izrael da povuče svoje trupe bez postizanja svog strateškog cilja, uništenja baze palestinskih fedajina (Palestinskih gerilaca).

Nasser je ponudio pokretu Fatah oružje i finansijsku podršku, ali je savjetovao Arafatu da razmisli o miru s Izraelom i uspostavi palestinske države koja bi se sastojala od Zapadne obale i Pojasa Gaze. Nasser je tome svoje vodstvo nad "palestinskim pitanjem" zapravo prepuštao Arafatu.

Egipatska "izdaja" iz 1978. godine

Nakon Naserove smrti njegov nasljednik Anwar Sadat potpisao je 1978. sporazum iz Camp Davida. To je razljutilo arapski svijet i dovelo do izbacivanja Egipta iz Arapske lige sve do 1989. Arafat je kritizirao mirovni sporazum rekavši: "Neka potpišu što žele. Lažni mir neće potrajati.".

Mir je podrazumijevao i egipatsko priznanje Izraela, čime je Egipat postao prva arapska zemlja koja je uspostavila diplomatske odnose s ovom zemljom. Sadat je ubijen 1981. godine, a Hosni Mubarak je nastavio mirovni proces i održavao odnose s Izraelom.

Na taj način je Egipat dobio status medijatora, strane koja je posredovala između Izraela i Palestine. Egipat ovakvu politiku vodi sve do 2011. godine kada ustankom nazvanim "Arapsko proljeće" na vlasti dolazi dugo zabranjivana opozicija Muslimanskog bratstva.

Uloga Muslimanskog bratstva

Od 23. jula 2012. Egipat je dopustio Palestincima slobodan ulazak bez viza. Tokom operacije "Stub odbrane" u novembru 2012. Egipat je oštro kritikovao izraelsku vojnu operaciju. Tadašnji egipatski predsjednik Mohamed Morsi izjavio je da "Izraelci moraju shvatiti da je ova agresija neprihvatljiva i da bi samo dovela do nestabilnosti u regiji".

Egipatski premijer Hesham Qandil posjetio je Gazu nekoliko dana kasnije. Ipak svega nekoliko mjeseci kasnije, u julu 2013. godine Mursi je vojnim udarom svrgnut te su se odnosi ponovo vratili na "početne postavke".

Vlast u Egiptu je preuzeo Abdel Fattah el-Sisi, koji je u krvi ugušio sve demosntracije koje su predvodili aktivisti Muslimanskog bratstva. Stranka je ponovno zabranjena i proglašena terorističkom organizacijom čime su se ponovo prekinule veze države Egipat i palestinskog pokreta Hamas. Tuneli koji su vodili iz Gaze u Egipat su u potpunosti eliminisani, a ponovo su uvedene i restrikcije za prelazak granice.

Nasmijani duo Sisi i Netanyahu

S druge strane odnosi Egipta i Izraela su se drastično poboljšali, a 2015. su čak zajedno organizovali vojne akcije protiv džihadističkih grupa na Sinaju.

Egipatske vlasti nakon vojnog udara nisu vjerovale Hamasu, koji se smatrao opunomoćenikom Bratstva. Neutemeljene tvrdnje da pripadnici Hamasa krijumčare oružje Muslimanskoj braći i da su umiješani u terorističke napade na Sinaju obišle ​​su egipatske medije, što je rezultiralo porastom antipalestinskog raspoloženja.

Granice između Egipta i Gaze postale su vrlo sporno pitanje, posebno podzemni tuneli koje su se uvijek koristile za krijumčarenje robe u opkoljeni pojas Gaze, a prethodne su ih egipatske vlade ili ignorirale ili tolerirale. Počevši od 2013. godine, tuneli su doživljavani kao nešto što potkopava egipatsku nacionalnu sigurnost.

Vojne i sigurnosne trupe nekoliko su puta poplavile tunele i poduzele druge mjere kako bi uspostavile egipatsku kontrolu nad granicama. Pogoršana sigurnosna situacija na Sinaju natjerala je Sisijevu vladu da se suprotstavi Hamasu još drastičnijim koracima, uključujući zamrzavanje kontakata između pokreta i egipatske Opće obavještajne službe koja je historijski bila u stalnim razgovorima i pregovorima s Hamasom.

Kada je 8. jula 2014. izbio izraelski rat protiv Gaze, Sisi, za razliku od prethodnih egipatskih lidera, nije diplomatski posredovao u prekidu izraelskih vojnih operacija ili prekidu vatre. Činilo se da je kažnjavanje Hamasa i smanjenje njegovih vojnih sposobnosti zajednički cilj vlada Izraela i Egipta.

Najbolji primjer ovih novih odrednica egipatske politike prema Palestini je egipatsko povlačenje 2016. predložene rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda kojom se osuđuju aktivnosti naseljavanja na Zapadnoj obali. Egipatska delegacija povuklo je svoju predloženu rezoluciju na zahtjev izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa.

U bližoj budućnosti, egipatska vlada će najvjerovatnije nastaviti svoje približavanje Izraelu. Šira egipatska uloga u posredovanju u unutarnjim palestinskim sukobima i u posredovanju u mirnom rješenju palestinsko-izraelskog sukoba nastavit će opadati i po opsegu i po značaju.